TEMA
Rodni aspekti
Rodne uloge, položaj žena i njihovo sudjelovanje u nacističkim, fašističkim i ustaškim pokretima te politike rodnog isključivanja.
00
Zapisi na vremenskoj crti
02
Nastavni materijali
00
Izvori u repozitoriju
Zapisi
01
Čuvarice u logoru Stara Gradiška/Jasenovac
Osoblje ustaša u koncentracijskom logoru Jasenovac činili su ne samo muškarci, već i ženske čuvarice. One su služile u Staroj Gradiški, tj. u logoru V, gdje su nadgledale prisilni rad zatvorenih žena, uključujući Srpkinje, Židovke i Romkinje, kao i političke zatvorenice. Također su sudjelovale u genocidu nad ovim ljudima i nisu bile ništa manje brutalne od ustaša. Zapovjednica ženskog logora bila je Maja Buždon, koju su zarobljenice opisivale kao posebno brutalnu. Uhapsila ju je Jugoslovenska armija 1945. godine i osudila na smrt. Milka Pribanić i Nada Šakić također su bile među ženskim osobljem logora. Nakon rata, potonja je pobjegla u Argentinu sa svojim suprugom, Dinkom Šakićem, koji je neko vrijeme bio komandant logora. Godine 1999. izručeni su Hrvatskoj. On je osuđen na 20 godina zatvora za ubojstvo civila, dok je Nada Šakić izbjegla kaznu za svoje zločine.
02
Kontrola ženskog tijela u NDH
Žensko tijelo je od ustaša bilo instrumentalizirano kao narodni teritorij nad kojem je režim vladao i donosio odluke. Sloboda žena bila je ograničena činjenicom da nisu mogle odlučivati o vlastitom načinu života. Bile su dužne da se oblače i ponašaju u skladu s pravilima ustaškog režima.
Kontrola ženskog tijela bila je najizraženija u kontekstu prekida trudnoće, što je u NDH bilo veoma strogo kažnjavano: dugogodišnjim zatvorom, tamnicom ili smrtnom kaznom. Zakonska odredba o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće od 10. lipnja 1941. predviđala je stroge mjere za trudnice, liječnike i primalje koji su izvršili ili namjeravali izvršiti pobačaj. Neke primalje, poput Marije Stramičar, su bile čak strijeljane zbog tog čina.
03
Žene u ustaškom pokretu prije 1941.
Ante Pavelić je 1930. godine, dok je bio u talijanskom egzilu, osnovao ustaški pokret. Uz Mussolinijevu podršku, hrvatski egzilanti su obučavani u vojnim logorima kako bi se pripremili za svrgavanje jugoslavenske vlade. Do 1941. godine žene su također bile uključene u borbu za uspostavljanje NDH, služeći kao kurirke, doušnice, špijunke, pa čak i teroristkinje. Ustaška agentica Stana Godina bila je, na primjer, povezana s atentatom na jugoslavenskog kralja Aleksandra I. u Marseilleu. U tom kontekstu, Pavelić je 1935. u talijanskom zatvoru napisao roman pod nazivom „Lijepa plavka“, koji govori o sudjelovanju jedne žene u atentatu na kralja.
U propagandi je „ustaška majka“ Manda Devčić bila posebno glorificirana kao uzor svim ženama. 1932. godine pomogla je svojim sinovima i njihovim suborcima da izvrše „Lički ustanak", tj. napad na žandarmerijsku stanicu u velebitskom selu Brušane. Žene koje su podržavale ustaški pokret do 1941. godine postale su u NDH važan dio „narodne zajednice“.
04
Žene u nacionalsocijalizmu
U nacionalsocijalizmu su žene u propagandnom okviru prvenstveno prikazivane kao majke i supruge čiji je najvažniji zadatak bio rađanje „arijske“ djece i briga o porodici. Njihova je ideološki poželjna uloga bila ograničena na privatnu sferu. Propaganda, obrazovanje i organizacije poput Bunda deutscher Mädel i NS-Frauenschaft korištene su za oblikovanje žena u skladu s nacionalsocijalističkom ideologijom. Usprkos tome, u stvarnosti su mnoge žene radile na tada tipičnim ženskim poslovima kao medicinske sestre, nastavnice, prodavačice ili u poljoprivredi. S izbijanjem Drugog svjetskog rata, žene su sve više zapošljavane u ratnoj industriji i na administrativnim poslovima kako bi se nadoknadio manjak muške radne snage, a sudjelovale su i u ratnim naporima kao pomoćnice u oružanim snagama i čuvarice u logorskom sustavu. Ipak, ostale su podređene muškarcima.
Primjer žene povezane s nacionalsocijalizmom je Magda Goebbels. Bila je supruga ministra propagande Joseph Goebbelsa. Nacistička propaganda prikazivala ju je kao idealnu majku jer je imala šestero djece i javno podržavala režim. Pred kraj rata, u travnju 1945. godine, dok se sovjetska vojska približavala Berlinu, Magda Goebbels i njezin suprug ubili su svoju djecu, a zatim počinili samoubojstvo. Taj događaj pokazuje koliko su neki visoki nacistički dužnosnici bili odani režimu čak i nakon njegova sloma.
05
Ženska loza hrvatskog ustaškog pokreta
„Ženska loza hrvatskog ustaškog pokreta“ bila je podorganizacija ustaškog pokreta u kojoj su se mogle učlaniti jedino nacionalistički orijentirane Hrvatice katolkinje tzv. „arijske“ žene od svoje 21. godine. Osnovana je 17. studenoga 1941. godine. Zapovjednica te režimske organizacije bila je Irena Javor, nastavnica i kćer „ustaškog mučenika“ Stjepana Javora. Osnivanjem „Ženske loze“ ustaše su postupno gasili djelovanje svih ostalih društvenih i političkih ženskih udruga na području NDH kao dio procesa Gleichschaltunga (prisilnog ujednačavanja). Članstvo je ipak ostalo malobrojno.
U časopisu „Ustaškinja“, organu „Ženske loze“, njene pripadnice su propagirale ustašku propagandu patrijarhalne i rasističke ženske politike. Tokom rata su, na primjer, organizirale propagandistički „Tjedan majke i djeteta“, njegovale vojnike i skupljale novac za izbjeglice. U svom radu su istovremeno isključivale žene koje ustaše iz rasnih i političkih razloga nisu smatrale Hrvaticama.
06
Women’s Arduous Struggle Against Civic and Political Discrimination in Romanian Society
At the end of the Great War, women in Romania had major expectations regarding the improvement of their civil status and the granting of political rights. To support these demands, feminist associations were founded in Romania’s major cities, advocating for the transformation of women’s status and for civil and political emancipation. A National Council of Romanian Women [Consiliul Național al Femeilor Române] was even formed, seeking an end to legislative discrimination, as Romanian laws enshrined inequality between men and women: women were considered citizens but were denied full political rights. On the other hand, a married woman had the same status as minors or the mentally ill, being practically deprived of legal personality: she could not manage her own property, could not initiate a lawsuit without her husband’s consent, and was barred from seeking a paternity determination for her child. Although Article 6 of the 1923 Constitution provided for full gender equality, the civil emancipation of women remained merely an aspiration until the implementation of the law lifting the civil incapacity of married women on April 20, 1932. Women also gradually gained some electoral recognition. Starting with the local elections in February 1930, women were able to vote and be elected to municipal councils. Alexandrina Cantacuzino also founded a political, corporatist, and conservative party, the National Group of Romanian Women, which, however, had limited public impact. The broad political integration of women into political life was achieved through the Constitution of February 1938, when women over the age of 30 who were professionally active and literate were granted the right to vote and to be elected.
07
The First Woman to Vote. Vera Myller, professor at the University of Iași
In June 1920, during the parliamentary elections, a groundbreaking event took place in Romania’s political culture. It marked the first time a woman in Romania cast a vote in an election for the Romanian Senate. Although it was unconstitutional, Vera Myller—who had become a tenured professor in the Faculty of Sciences at the University of Iași in November 1918—voted alongside the members of the university faculty. Starting in 1922, both she and the next female professor appointed at the University of Iași, Elena Densușianu-Pușcariu, voted in the subsequent interwar elections. The case of these two female professors remained unique among Romania’s other universities, which refused to appoint women to the positions of associate or full professor.