Preskoči na sadržaj

Pronađeno zapisa: 80

Godina
Tema
Država

1919

Nastanak fašističkog pokreta

Isključivanje

Decree-Law No. 2085 concerning the naturalization of Jews

Državljanstvo

1920

Osnivanje NSDAP-a u Njemačkoj

Isključivanje

Obznana

Isključivanje

Ukidanje slavenskih i njemačkih kulturnih ustanova

Isključivanje

1921

SA odredi

Isključivanje

Osnivanje Nacionalne fašističke stranke u Italiji

Isključivanje

1922

Marš na Rim: Fašisti preuzimaju vlast

Isključivanje

The Founding of the National Christian Union Political Party

Rasne ideologije

1923

Minhenski puč

Isključivanje

The Founding of the National-Christian Defense League Political Party

Isključivanje

1925

Početak uspostave diktature u Italiji

Isključivanje

Osnivanje SS

Isključivanje

1926

The Murder of High School Student David Falik

Isključivanje

1927

Octavian Goga publishes Mustul care fierbe

Isključivanje

The Founding of the Legion of the Archangel Michael

Veze desnih pokreta

Antisemitic Incidents in Oradea Mare Following the National Student Congress

Isključivanje

1928

Law on the General Regime of Religious Denominations

Religija

Atentat u skupštini

Isključivanje

1929

Ante Pavelić u emigraciji

Veze desnih pokreta

Šestosiječanjska diktatura

Državljanstvo

1930

Osnivanje Ustaše / UHRO-a

Veze desnih pokreta

1932

The founding of the Romanian National Socialist Party.

Veze desnih pokreta

1933

Progon Jehovinih svjedoka

Religija

Načela hrvatskog ustaškog pokreta

Isključivanje

Dolazak Hitlera na vlast

Isključivanje

Decision No. 114119 / 11889 of the Ministry of Religious Affairs prohibiting the free practice of the Pentecostal faith / the Apostolic Church of God in Romania

Religija

Logor Dachau

Isključivanje

Gestapo

Isključivanje

Kampanja spaljivanja knjiga

Isključivanje

Zabrana stranaka i sindikata u Njemačkoj

Isključivanje

Zakon o prisilnoj sterilizaciji u Njemačkoj

Isključivanje

1934

Noć dugih noževa

Isključivanje

Law on the Employment of Romanian Workers in Enterprises

Isključivanje

Uspostava diktature u Njemačkoj

Isključivanje

Atentat u Marseilleu

Veze desnih pokreta

1935

Nürnberški zakoni

Rasne ideologije

The Founding of Frontul Românesc [The Romanian Front]

Isključivanje

The founding of the National Christian Party

Veze desnih pokreta

1936

Osovina Rim-Berlin

Veze desnih pokreta

Pavelićeva rasprava "Hrvatsko pitanje" i antisemitizam

Veze desnih pokreta

Antikominternski pakt

Veze desnih pokreta

1937

The Start of the Goga-Cuza Administration

Isključivanje

1938

Kristalna noć

Isključivanje

Decree-Law No. 169 on the Revision of Citizenship

Državljanstvo

Himmlerova naredba o progonu Roma i Sinta

Rasne ideologije

King Carol II Imposes a Dictatorship

Religija

Adoption of the New Constitution

Državljanstvo

1939

Aktion T4: nacistički program ubojstava osoba s invaliditetom

Isključivanje

1940

Osnivanje logora Auschwitz I

Isključivanje

Numerus clausus za židovske učenike i studente u Kraljevini Jugoslaviji

Isključivanje

The Dorohoi Pogrom

Isključivanje

Decree-Law on the Regulation of the Legal Status of Jews

Rasne ideologije

Decision No. 42181 of the Ministry of Culture and the Arts

Isključivanje

Decision No. 42,352 of the Ministry of Religious Affairs and Arts

Religija

The Totalitarian State and the Banning of Religious “Deviants”

Religija

Proclamation of the National-Legionary State

Rasne ideologije

Decree-Law No. 1162, on the Establishment of the Undersecretariat of State for Romanianization, Colonization, and Inventory

Isključivanje

Law No. 3347 on the Transfer of Jewish Rural Properties to State Ownership

Isključivanje

Decree-Law No. 3438, regarding the regulation of the situation of Jews in education

Isključivanje

Decree-Law No. 3789 on the Organization of the Medical Association

Isključivanje

1941

Provedbene mjere progona u NDH

Isključivanje

The Bucharest Pogrom

Isključivanje

The Dissolution of the Legionary National State. The Ion Antonescu Regime

Veze desnih pokreta

Law No. 254/1941 on the Transfer of Jewish Urban Properties to the State

Isključivanje

Logor Danica kod Koprivnice

Isključivanje

Napad Sila Osovine na Jugoslaviju

Veze desnih pokreta

Proglašenje NDH

Veze desnih pokreta

Uspostava diktature u NDH

Isključivanje

Rasne zakonske odredbe u NDH

Rasne ideologije

Rimski ugovori: NDH i Italija

Veze desnih pokreta

Logor Jadovno

Isključivanje

The Iași Pogrom of June 26–28, 1941.

Isključivanje

Administrativno evidentiranje Roma u NDH

Isključivanje

Jasenovački logorski sustav

Isključivanje

1942

Wannsee konferencija i koordinacija "konačnog rješenja"

Isključivanje

Law No. 196 on Combating Camouflage

Isključivanje

Logor Kampor / Rab

Isključivanje

Deportacije Roma u Jasenovac

Isključivanje

1943

Kapitulacija Italije i njemačko zauzimanje okupacijskih zona

Isključivanje

Nastanak fašističkog pokreta

Isključivanje

Politički pokret fašista utemeljen je 1919. godine u Italiji, u kontekstu teške krize zbog masovne nezaposlenosti i gladi nakon završetka Prvog svjetskog rata. Nezadovoljstvo radnih slojeva stanovništva manifestiralo se štrajkovima i pobunama. Nekadašnji vojnici nakon povratka s ratišta teško su se uspijevali uključiti u mirnodopski život.

Dio nezadovoljnika predvođenih Benitom Mussolinijem u Milanu osniva paramilitarne snage, tzv. “borbene odrede” (na talijanskom jeziku Fasci italiani di combattimento). Prema boji uniformi koje su usvojili postali su poznati i pod popularnim nazivom crnokošuljaši (camicie nere). Sami sebe nazivaju fašistima, a svoj pokret fašizam, prema simbolu fascio.

Fascio je stari simbol iz vremena rimske republike. Prikazuje snop pruća povezan sa sjekirom i predstavlja simbol snage i jedinstva u zajedničkom djelovanju. Simbol poručuje da je pojedinac snažan ukoliko djeluje zajedno u skupini.

S razvojem pokreta, crnokošuljaši sve više provode nasilje nad političkim protivnicima, prvenstveno socijalistima i komunistima. Premlaćuju sindikaliste i ljevičarske aktiviste, provaljuju im u domove i maltretiraju članove obitelji, podmeću požare u sjedištima lijevih stranaka. Kako je u javnosti vladala negativna percepcija boljševika (predvodnika ruske revolucije 1917. godine), nasilne metode fašista prema komunistima kod dijela stanovništva nailazile su na odobravanje.

Decree-Law No. 2085 concerning the naturalization of Jews

Državljanstvo

In the United Principalities and the Kingdom of Romania, Jews—who accounted for about 4.5% of the country’s population around 1900—were barred from obtaining citizenship, which was conditional on being Christian. There were extremely few cases of Jews who were granted civil rights prior to World War I. After the War of Independence, 883 Jews who had served in the Romanian Army were granted citizenship, and another 529 were granted citizenship through individual applications, approved by a vote of Parliament, by 1918. The Decree of May 1919 marked the beginning of a long and complicated legislative process, with numerous reversals and exceptions, through which citizenship was granted to Jews born in Romania or to parents born in the country who had not been subjects of a foreign state. They were required to submit citizenship declarations to the district courts or the county seat courts. Article 133 of the 1923 Constitution confirmed the individual citizenship rights of Jews who had completed the mandatory administrative and legal procedures, granting an additional three months for Jews who had not yet submitted their declarations to declare their citizenship. This brought to a close a complex issue that had placed Romania in a difficult diplomatic position and led to the exile of tens of thousands of Jews from Romania prior to the Great War.

Osnivanje NSDAP-a u Njemačkoj

Isključivanje

Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (NSDAP) osnovana je 24. veljače 1920. godine, naslijedivši Njemačku radničku stranku (DAP). Već 1921. stranka je osnovala svoje paravojne postrojbe, tzv. jurišne odrede (Sturmabteilungen – SA). Adolf Hitler je u studenome 1923. pokušao iskoristiti političku i gospodarsku krizu za nasilno preuzimanje vlasti, no taj je pokušaj završio neuspjehom. Nakon toga Hitler je zatvoren, a stranka zabranjena.

Politički program NSDAP-a tijekom 1920-ih i početkom 1930-ih temeljio se na radikalnom njemačkom nacionalizmu, antisemitizmu, antikomunizmu i odbacivanju demokratskog sustava Weimarske Republike. Stranka je obećavala obnovu njemačke moći, poništenje odredbi Versailleskog mira, gospodarski oporavak i stvaranje „narodne zajednice” (Volksgemeinschaft) u kojoj bi pojedinac bio podređen interesima države i nacije.

NSDAP je privlačio različite društvene skupine: ratne veterane, nezaposlene, dio radništva, sitne obrtnike, seljake i pripadnike srednjeg sloja pogođene gospodarskom krizom. Podršku je dobivao obećanjima o zapošljavanju, socijalnoj sigurnosti i nacionalnoj obnovi, ali i širenjem straha od komunizma te propagandom koja je za njemačke probleme optuživala Židove, političke protivnike i demokratski sustav.

Po izlasku iz zatvora 1925. godine, Hitler je zajedno sa svojim istomišljenicima 27. veljače iste godine obnovio djelovanje stranke te je uspostavljena nova organizacijska struktura. Dok je 1925. NSDAP imala oko 27 tisuća članova, samo sedam godina kasnije, 1932., broj članova narastao je na približno milijun.

Takav nagli rast omogućio je Adolfu Hitleru da 30. siječnja 1933. preuzme vlast. Nakon izborne pobjede, ali bez apsolutne većine, tadašnji predsjednik Njemačke Republike Paul von Hindenburg imenovao ga je kancelarom. Tijekom Drugog svjetskog rata pripadnici NSDAP-a bili su nositelji nacističke ideologije i odgovorni za brojne zločine. Na Nürnberškom procesu pred Međunarodnim vojnim sudom vodstvo NSDAP-a, SS, Gestapo i obavještajna služba SD proglašeni su zločinačkom organizacijom.

Pojmovi „nacisti” i „nacizam” izvedeni su iz naziva Njemačke nacionalsocijalističke radničke stranke (NSDAP – Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). Iz skraćenog oblika riječi Nationalsozialist nastao je izraz „Nazi”, odnosno „nacist”, dok se ideologija i politika te stranke nazivaju „nacizam”.

Ukidanje slavenskih i njemačkih kulturnih ustanova

Isključivanje

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Kraljevini Italiji pripali su teritoriji koji su ranije pripadali Austro-Ugarskoj Monarhiji, poput Istre, područja Trsta, Gorice i Južnog Tirola. U njima je živio značajan broj netalijanskog stanovništva, govornika hrvatskog, slovenskog ili njemačkog jezika. I prije dolaska fašista na vlast, talijanske nacionalističke i protofašističke skupine počele su napadati njihove kulturne institucije.

U gradu Trstu su 13. srpnja 1920. godine fašistički odredi spalili slovenski Narodni dom, najistaknutiju slovensku kulturnu, obrazovnu i ekonomsku ustanovu u gradu u kojem se, prema popisu stavništva iz 1910. godine, gotovo četvrtina stanovništva služila slovenskim jezikom. Taj događaj postao je simbol početka sustavnog nasilja i politike prisilne talijanizacije nad netalijanskim stanovništvom na pripojenim područjima.

U sljedećem je razdoblju pojačan pritisak na slavenske (slovenske i hrvatske) čitaonice, udruge, zadruge, financijske, sportske i kulturne ustanove u Istri i Julijskoj krajini. Od dolaska Benita Mussolinija i fašista na vlast 1922. godine pritisak na netalijanske kulturne institucije postaje dio službene politike. Fašističke su vlasti 1927. raspustile hrvatska i slovenska društva, pri čemu je samo na području Julijske krajine prestalo djelovati između 300 i 400 slovenskih društava. Istodobno su sustavno uništavane hrvatske i slovenske zadružne i financijske institucije: 1928. na tom je području djelovalo 414 slovenskih zadruga, a do 1930. fašističke su vlasti mnoge od njih raspustile ili uključile u fašističke institucije i organizacije. U Južnom Tirolu suzbija se rad udruženja i novina koje djeluju na njemačkom jeziku. Cilj ovih mjera bio je oslabiti netalijanske manjinske identitete i omogućiti bržu kulturnu i političku integraciju ovih teritorija u talijansku nacionalnu državu.

Obznana

Isključivanje

Obznana je naziv dekreta kojim je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 29. prosinca 1920. zabranila svaku komunističku propagandu i djelovanje organizacija, sindikata i medija povezanih s komunistima, uz istodobno ograničavanje niza građanskih prava. Obznana predstavlja jedan od ranih primjera institucionaliziranih politika isključivanja u novostvorenoj državi, trenutak u kojem država počinje sustavno definirati tko je nepoželjan unutar političkog i društvenog poretka.

Obznana je bila reakcija na političke nemire i štrajkove te odgovor na rastući utjecaj radničkog i socijalističkog pokreta koji je nakon izbora 1920., kada je Komunistička partija Jugoslavije postala četvrta stranka po broju osvojenih glasova, postao važan politički akter u zemlji. Upravo su taj uspjeh vlastodršci interpretirali kao prijetnju državnom poretku, što je otvorilo prostor za represivne mjere usmjerene na uklanjanje političke konkurencije. 1. kolovoza 1921. donesen je Zakon o zaštiti države koji je zabranio Komunističku partiju Jugoslavije. Njezini zastupnici izgubili su mandate, a gradonačelnici i lokalni vijećnici uklonjeni su s položaja.

Mehanizmi isključivanja bili su višeslojni: zabrana političkog djelovanja, gašenje novina i organizacija, kriminalizacija nepoželjne ideologije (zabrana komunističke propagande) te represija nad pojedincima kroz uhićenja i otkaze. Time je političko neslaganje redefinirano kao sigurnosna prijetnja, a određene društvene skupine – radnici, aktivisti i simpatizeri ljevice – postupno su izbačene iz legitimnog javnog prostora. Pravne i administrativne mjere poput Obznane i Zakona o zaštiti države iz 1921. godine otvorile su put policijskom i državnom nasilju nad političkim neistomišljenicima.

SA odredi

Isključivanje

Osnivanje SA odreda (Sturmabteilung - jurišni odredi) 1921. godine označava početak stranački organiziranog političkog nasilja unutar nacističkog pokreta, iako je šira kultura paravojnog nasilja u Njemačkoj postojala već nakon Prvog svjetskog rata kroz Freikorps i druge skupine. Kao paravojna stranačka organizacija Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, SA je imala zadatak zaštite stranačkih skupova, ali i aktivnog obračunavanja s političkim protivnicima na ulicama i u javnom prostoru. Odredi su organizirani po vojničkom principu, a njihovi pripadnici nosili su uniforme po kojima su bili poznati i kao smeđekošuljaši.

U praksi, djelovanje SA odreda ubrzo nadilazi zaštitnu funkciju. Njihova prisutnost na političkim skupovima, demonstracijama i u svakodnevnom životu postaje sredstvo zastrašivanja, fizičkog napadanja i onemogućavanja političkog djelovanja njihovih neistomišljenika, osobito pripadnika lijevih političkih opcija. Time se politički sukob seli iz institucionalne sfere u prostor nasilja.

Političke paravojne skupine djeluju isključujuće kroz neformalno, ali tolerirano i poticano nasilje. Takva praksa postupno sužava prostor političkog pluralizma i normalizira nasilje kao legitimno sredstvo političke borbe.

Osnivanje Nacionalne fašističke stranke u Italiji

Isključivanje

Fašisti, pripadnici fašističkog pokreta (Fasci italiani di combattimento) se na svom trećem kongresu u Rimu 7.-10.11.1921. godine ujedinjuju u Nacionalnu fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista), pod vodstvom Benita Mussolinija. Fašisti izražavaju želju za uspostavom autoritarne vlasti i politikom “čvrste ruke” kako bi se ugušili revolucionarni pokreti i obnovilo gospodarsko blagostanje Italije. Različite društvene skupine u fašizmu su vidjele odgovor na gospodarsku krizu, strah od socijalizma i nestabilnost nakon rata. Fašistički pokret postupno rastao i do 1922. godine imao oko 300.000 članova. S druge strane, fašiste su podržavali i bogati industrijalci, posebno zbog izražene antikomunističke politike pokreta.

Fašisti pridobivaju i simpatije nacionalista, obećavajući ispravljanje “nepravdi” nanesenih Italiji mirovnim ugovorima nakon Prvog svjetskog rata. Grade mit o Talijanima kao nasljednicima Rimskog Carstva i pozivaju na kolonijalnu ekspanziju usmjerenu prema gospodarenju Sredozemljem i širenju svoje kolonijalne vlasti u Africi.

The Founding of the National Christian Union Political Party

Rasne ideologije

Following the split within the Nationalist-Democratic Party between A. C. Cuza, a professor of political economy at the University of Iași, and the historian Nicolae Iorga, the radical views of the Iași politician would manifest themselves in an openly antisemitic group. Together with Nicolae Paulescu, a physician specializing in physiology and a professor at the University of Bucharest, A. C. Cuza laid the foundations for the far-right political party, the National Christian Union.

Led by two prominent antisemitic intellectuals in the public sphere, the new group was the first political organization in Europe to adopt the swastika as its official symbol. The UNC was an organization with a radically antisemitic doctrine that rejected the Old Testament, which, in their view, did not express the essence of Christianity. The group’s political propaganda magazine, Apărarea Națională [The National Defense], featured the swastika on its front page and openly proposed, in its programmatic article, a solution to the “Jewish problem.” A year later, the group would be absorbed into the two professors’ new political initiative, Liga Apărării Național Creștine [the League for Christian National Defense].

Marš na Rim: Fašisti preuzimaju vlast

Isključivanje

Osnažen izostankom reakcija vlasti na fašističko nasilje protiv socijalista, Mussolini 28.10.1922. godine organizira pohod fašista na Rim, kao demonstraciju volje za preuzimanjem vlasti u državi. Iz sjeverne Italije prema glavnom gradu krenulo je oko 30.000 pripadnika fašističkog pokreta i squadrista te su zatražili ostavku vlade. Kako bi izbjegao opasnost izbijanja građanskog rata, kralj Italije Viktor Emanuel III. Mussoliniju daje mandat za sastavljanje vlade, iako je fašistička stranka na prethodnim izborima osvojila manji broj glasova i imala mali broj zastupnika u parlamentu. Demokratski sustav vlasti na taj je način povrijeđen.

Do sljedećih izbora 1924. godine, Mussolini je uspio osigurati donošenje novog izbornog zakona koji je omogućio fašistima siguran dolazak na vlast: stranka s najviše osvojenih glasova dobila bi dvije trećine mjesta u parlamentu. U atmosferi zastrašivanja, Mussolinijeva Nacionalna lista dobila je veliku većinu glasova na izborima. Marš na Rim pokazao je uspješnost metode nametanja političkih odluka javnom demonstracijom sile umjesto izborima i demokratskim političkim procesom.

The Founding of the National-Christian Defense League Political Party

Isključivanje

In the context of of the inevitable granting of citizenship to Jewish residents of Romania—a development formalized by the Constitution adopted on March 26 of that year—Professor A.C. Cuza sought a broader platform for antisemitic political struggle. Together with Nicolae Paulescu, the Orthodox intellectual Nichifor Crainic—editor of one of the most important magazines between the two world wars, Gândirea [The Thought] and his young disciple, Corneliu Zelea Codreanu, A.C. Cuza conceived a national movement to combat the presence of Jews in Romanian society, carried out under the banner of the national tricolor flag with a black swastika in the center (photo). On March 4, 1923, the founding congress of the National-Christian Defense League took place in the Aula of the University of Iași. The former capital of Moldavia was to become the center of extremist and antisemitic movements. The idea of a numerus clausus for Jewish students in universities and the need to fight against “Masonic” democracy were included in the new party’s platform. With the exception of the 1927 and 1928 elections, the LANC (Liga Apărării Național-Creștine) had elected representatives in the Romanian Parliament. In July 1935, the party merged with the National Agrarian Party led by the poet Octavian Goga. The violence incited by A. C. Cuza against Jewish students tainted the academic environment in Iași, which would be constantly disrupted by Cuza’s supporters. At the same time, the violence in the academic community gradually spread to the Jewish community in Iași as well.

Minhenski puč

Isključivanje

Minhenski puč iz studenoga 1923. godine predstavlja rani pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti od strane nacističkog pokreta u Njemačkoj. Adolf Hitler i njegove pristaše pokušale su izvesti državni udar u Münchenu s ciljem rušenja postojeće vlasti i uspostave novog, autoritarnog poretka. U pratnji šest stotina pripadnika SA odreda, 8. studenog 1923. prekinuli su skup ministra-predsjednika bavarske vlade Gustava Rittera von Kahra u pivnici Bürgerbräukeller i proglasili narodnu revoluciju. Oko dvije tisuće nacista marširalo je gradom sljedećeg dana, no policija je puč istog dana ugušila, a njegovi su organizatori uhićeni i potom izvedeni pred sud.

Hitlera je na organiziranje državnog udara potaknuo uspješan primjer fašističkog Marša na Rim iz prethodne godine, kada je Mussolini došao na vlast demonstracijom brojčane nadmoći pristaša, a ne putem izbora. Iako neuspješan, Minhenski puč imao je važnu ulogu u razvoju nacističkog pokreta. Umjesto da ga trajno oslabi, puč je postao sredstvo političke mobilizacije i propagande. Tijekom suđenja za poticanje državnog udara Hitler je iskoristio javni prostor za iznošenje svojih ideja, čime je dodatno širio ideološke obrasce koji će kasnije oblikovati politiku nacističkog režima. Nacistički pokret već je tada definirao „nepoželjne“ skupine i zagovarao njihovo uklanjanje iz društva. Istodobno je odbacivao demokratski poredak kao legitiman okvir političkog djelovanja. Adolf Hitler osuđen je na pet godina zatvora, u kojem je suradnicima diktirao prvi svezak knjige Mein Kampf, njegovog osobnog i političkog manifesta u kojem je razradio nacističku ideologiju.

Početak uspostave diktature u Italiji

Isključivanje

Preuzevši političku vlast u zemlji, Benito Mussolini i fašisti započinju politiku uklanjanja svih političkih protivnika i uspostavu diktature. Svojim govorom u parlamentu 3. siječnja 1925. preuzima odgovornost za nasilje squadrista te započinje proces uspostave diktature. Tijekom 1925. i 1926. godine u Italiji su suzbijane te naposlijetku zabranjene sve političke stranke osim fašističke. Benito Mussolini učvršćuje osobnu vlast s titulom Duce (vođa), a Fašističko veliko vijeće postaje ključni organ režima. Donesen je niz fašističkih zakona (leggi fascistissime) kojim je uspostavljen nedemokratski fašistički režim.

Javni život, kultura, mediji i gospodarstvo stavljeni su pod potpunu fašističku kontrolu. Kao glavnu ulogu kulture fašisti su nametnuli veličanje talijanske nacije, fašističkog pokreta i Ducea. Zabranjen je štrajk, a fašisti su preuzeli kontrolu nad radničkim sindikatima. Demokracija je ukinuta i na lokalnoj razini, gdje su lokalne političare imenovali fašisti. Velike ovlasti dobila je policija, koja je sve više mogla zadirati u privatni život građana. Osobne slobode i sloboda organiziranja tako su sužene ili u potpunosti ukinute.

Osnivanje SS

Isključivanje

SS (Schutzstaffel - zaštitni odjel) bila je elitna, paravojna i represivna organizacija nacističkog režima, usko povezana s Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom. Osnovana je 1925. kao mala osobna garda Adolf Hitlera, a od kraja 1920-ih pod vodstvom Heinrich Himmlera postupno se razvila u moćnu i složenu strukturu s posebnim položajem unutar nacističkog sustava.

Nakon dolaska nacista na vlast 1933. godine, SS se naglo širi i jača, osobito nakon sloma organizacije SA odreda u „Noći dugih noževa“ 1934. godine, kada SS preuzima ključnu ulogu u osiguranju režima. Organizacija se dijelila na Opći SS (Allgemeine SS), oružane postrojbe (Waffen-SS), postrojbe zadužene za koncentracijske logore (SS-Totenkopfverbände) te jedinice logistike i opskrbe. Do 1944. SS je obuhvaćao stotine tisuća pripadnika. SS je djelovao paralelno s redovnom vojskom i policijom, ali je zbog izravne podređenosti nacističkom vodstvu i ideološke lojalnosti imao poseban, često nadređen položaj u sustavu represije.

Tijekom Drugoga svjetskog rata SS je bio jedan od glavnih nositelja nacističkog terora. Njegove su jedinice sudjelovale u masovnim zločinima nad civilima, genocidu nad Židovima, Romima i drugima, kao i u upravljanju i osiguranju koncentracijskih i logora smrti diljem okupirane Europe. Zbog toga je poslije rata na Nürnberškim procesima SS, zajedno s vodstvom nacističke stranke, Gestapom i sigurnosnim službama Trećeg Reicha, proglašen zločinačkom organizacijom.

The Murder of High School Student David Falik

Isključivanje

In Chernivtsi, in front of the city courthouse, during a trial held to investigate altercations that occurred during a high school graduation exam marked by the examination committee’s antisemitism—which resulted in the systematic rejection of Jewish students—David Falik (Jewish), a graduate of High School No. 1, was murdered by Nicolae Totu, a Cuza University student from Iași. The case caused a great stir both in Chernivtsi, following the student’s funeral, and throughout Romanian society, where Jewish community leaders called for measures to prevent such incidents in the future. The interpellation of the Minister of Justice or the Minister of Home Affairs by Jewish deputies from Bukovina did not lead to the criminal’s punishment. Nicolae Totu was acquitted by a majority vote of the jury at the trial in Câmpulung Moldovenesc on February 15, 1927. In Parliament, the poet Octavian Goga—Minister of Home Affairs in the Alexandru Averescu government—along with A.C. Cuza, described the crime as “an act of heroism and defense of Romanian dignity.” Against this backdrop, student violence against Jewish residents in cities across northern Romania would reach levels previously unimaginable.

Octavian Goga publishes Mustul care fierbe

Isključivanje

The book Mustul care fierbe by Octavian Goga sought to provide an in-depth analysis of the political and social upheavals in Romanian society following the Great Union. The title served as a metaphor for the turmoil of a young national community in the midst of transformation. Goga assumed the role of a national tribune, offering the public virulently xenophobic solutions for establishing “social justice.” Comprising articles published over time in the Țara Noastră [Our Country] magazine, of which he was the editor, the collection serves as a defense of violence against foreigners (primarily Jews), proclaiming, from the vantage point of a figure within the political and cultural establishment, the need for a “national offensive” against the threat posed by the economic, cultural, and political dominance of “the others” in Romania. In this way, a “purifying storm” was presented as necessary to defend “racial purity,” with national minorities described as “parasites” that hinder the natural evolution of society. The image of a fortress besieged by the “danger of foreigners” (the title of an essay in the volume) and antisemitic radicalization were spreading to ever-wider segments of Romanian society.

The Founding of the Legion of the Archangel Michael

Veze desnih pokreta

The creation of the Legion of the Archangel Michael by Corneliu Zelea Codreanu, through a break with LANC, as an anti-establishment, revolutionary movement aimed at the mystical transformation of Romania, in opposition to A.C. Cuza’s group, which was willing to operate within the parliamentary framework. Actions typical of paramilitary groups, virulent antisemitism, political violence, and religious fanaticism would come to define the group’s ideology. The Legionary Movement would radically alter Romania’s political landscape, contributing to the collapse of democracy and the parliamentary system.

The group’s name was inspired by an icon in Văcărești Prison, where C. Z. Codreanu was imprisoned between 1923 and 1924. In the 1930s, the Legionary Movement became the leading radical nationalist movement in Romania, leaving its mark on 20th-century Romanian history through violent political action and propaganda.

Antisemitic Incidents in Oradea Mare Following the National Student Congress

Isključivanje

In the winter of 1927, in Oradea, the Association of Christian Students in Romania and the National Union of Christian Students organized the largest congress of Romanian students to date. Approximately 4,500 students participated. The proceedings took place in the auditorium of the “Regina Maria” Theater in the city. Sparked by an incident involving journalists from local Hungarian-language newspapers, student violence swept through the entire city, with antisemitic demonstrations setting the tone. The army and gendarmerie were deployed to the streets, but they were unable to stop the wave of violent acts that devastated the city.

Jewish shops, the homes of several rabbis, and the community cemetery were destroyed, and the city’s Great Synagogue was set on fire. The incidents received widespread negative coverage in the international press. Despite the dismissal of several high-ranking officials from the city and county police prefectures, the Liberal government did not take responsibility for the tragic events. None of the students deemed guilty of the destruction—who were detained by the authorities and sent to the Military Tribunal in Cluj—were convicted.

Law on the General Regime of Religious Denominations

Religija

The law established a hierarchical distinction between recognized religious denominations and religious organizations, whose status remained rather uncertain. According to Article 24 of the law, religious associations were subject to “the laws governing associations in general and public gatherings.” It was stipulated that “religious associations that propagate doctrines likely to undermine the laws governing the organization of the state and its institutions, and which, through their ritual practices, contravene public morals and public order, were strictly prohibited, under penalty of the sanctions provided for in the Penal Code.” Operating permits were granted by “the competent authorities based on the approval of the Ministry of Religious Affairs,” to which they were required “to send or submit any documents and information regarding their organization and activities.” Therefore, authorizations could also be revoked “in the same manner in the event of failure to strictly comply with the conditions established and imposed by the competent state authorities.” The Evangelical denominations were the most affected by the provisions of the law. The law did not establish the principle of religious freedom as a fundamental right of citizens, but rather established the freedom of religious denominations and placed them under the protection of the Romanian state.

Atentat u skupštini

Isključivanje

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine predstavlja jedan od ključnih trenutaka političke krize u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – trenutak u kojem se politički sukob pretvorio u otvoreno nasilje. Tijekom burne sjednice, obilježene uvredama, prijetnjama i dubokim nacionalnim podjelama, zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić izvadio je pištolj i zapucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke. U pucnjavi su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, dok je vođa HSS-a Stjepan Radić teško ranjen te je nekoliko tjedana kasnije preminuo od posljedica atentata; ranjeni su i Ivan Pernar i Ivan Granđa.

Ovaj događaj nije bio izolirani incident, već kulminacija dugotrajnog političkog i nacionalnog konflikta. Parlament, kao prostor političkog predstavljanja, pretvorio se u mjesto fizičkog obračuna, čime je simbolički i stvarno uzdrman demokratski poredak.

Posljedice su bile dalekosežne: politička kriza u zemlji dodatno se produbila, a već sljedeće godine uvedena je kraljeva diktatura (1929.), čime je parlamentarni sustav u zemlji praktički ukinut, a državna represija prema političkim protivnicima pojačana. Brojni političari napustili su zemlju, a razočaranje u parlamentarni sustav usmjerio je neke skupine prema političkoj radikalizaciji, odbacivanju stranačke borbe i promoviranju nasilnih metoda političkog djelovanja.

Ante Pavelić u emigraciji

Veze desnih pokreta

U siječnju 1929., nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, hrvatski političar Ante Pavelić napustio je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i otišao u emigraciju, gdje je započeo organiziranje političkog i revolucionarnog djelovanja protiv jugoslavenske države. Boravio je u Austriji, Italiji i Mađarskoj, uz kontakte i boravak u Bugarskoj, gdje je u 20.4. dogovorio suradnju s Makedonskim nacionalnim komitetom (Sofijska deklaracija). Od rujna 1929. živi u Italiji. U inozemstvu je okupio istomišljenike i postavio temelje budućeg ustaškog pokreta.

Pavelić je u emigraciji uspostavljao kontakte s fašističkim režimom u Italiji pod vodstvom Benita Mussolinija, kao i s mađarskim vlastima, tražeći političku i logističku potporu za svoje ciljeve. Kroz mrežu suradnika i organizacija razvijao je planove za rušenje Kraljevine Jugoslavije i uspostavu neovisne hrvatske države, koristeći propagandu, obuku i pripremu nasilnih akcija.

Pavelićeva emigracija 1929. godine pokazuje kako su politike isključivanja nastajale izvan državnih okvira, kroz transnacionalne mreže i političko umrežavanje. Ovaj proces ilustrira kako su se ideje i prakse ekstremne desnice razvijale i širile prije nego što su dobile institucionalni oblik.

Šestosiječanjska diktatura

Državljanstvo

Šestosiječanjska (šestojanuarska) diktatura označava razdoblje autoritarnog vladanja u Jugoslaviji koje je započelo 6. siječnja 1929., kada je kralj Aleksandar I. Karađorđević državnim udarom ukinuo Vidovdanski ustav te raspustio Narodnu skupštinu i sam postavio vladu Petra Živkovića. Time je suspendiran parlamentarni poredak i uspostavljeno osobno vladanje kralja. Režim je opravdavao ove mjere tvrdnjom da želi zaustaviti političke sukobe, nacionalne podjele i parlamentarnu nestabilnost koje su obilježavale dotadašnji politički život države. Međutim, ukidanje demokratskih institucija dodatno je produbilo nezadovoljstvo brojnih političkih i nacionalnih skupina.

Država je u listopadu 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju i administrativno podijeljena na devet banovina, čime su ukinute dotadašnje povijesne granice. U skladu s jugoslavenskim unitarizmom (ideja o postojanju jedinstvene jugoslavenske nacije) kao proklamiranom državnom politikom, zabranjeno je političko isticanje posebnih narodnih imena i identiteta, ukinut je rad političkih stranaka i organizacija s nacionalnim predznakom, a sloboda govora i javnog djelovanja ozbiljno je ograničena. Režim se oslanjao na vojno-policijsku represiju, koja je osobito bila usmjerena protiv komunista i nacionalističkih skupina. Uvedena je stroga kontrola tiska i javnih okupljanja, a politički protivnici često su bili nadzirani, zatvarani ili prisiljeni na emigraciju.

Ovim mjerama šestosiječanjska diktatura snažno je obilježila politički život Jugoslavije i utjecala na radikalizaciju nacionalista, poput hrvatskih pravaša i makedonskih pripadnika VMRO-a. Mnogi protivnici režima napustili su zemlju i u inozemstvu nastojali organizirati političke i diplomatske kampanje informiranja stranih vlada i javnosti o političkom nasilju režima, ali i militarizirane organizacije sve više okrenute terorističkim akcijama.

Diktatura je formalno ukinuta 1931. godine donošenjem Oktroiranog ustava, no represivna politika vlasti nastavila se do 1935. godine.

Osnivanje Ustaše / UHRO-a

Veze desnih pokreta

Tijekom proljeća 1930. hrvatski političar Ante Pavelić osnovao je u emigraciji organizaciju po nazivom Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO). Bio je to začetak ustaškog pokreta, radikalnog nacionalističkog pokreta usmjerenog na rušenje Kraljevine Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Organizacija je od samog početka djelovala ilegalno te je promovirala i koristila terorističke metode i političko nasilje.

Tijekom nekoliko godina oblikuju se i ključni programski dokumenti. U ljeto 1932. objavljen je dokument Ustav Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije, a sredinom 1933. i temeljni program poznat kao Načela hrvatskog ustaškog pokreta (objavljivan i pod drugim nazivima). Organizacija je imala izražen militaristički i autoritaran karakter. Ustrojena je po vojničkom modelu, a moć je koncentrirana u rukama jedne osobe, poglavnika. Glavni ustaški stan (GUS) bilo je središnje organizacijsko tijelo koje je djelovalo kao operativni aparat poglavnika. Kao glavni cilj organizacije navedeno je oslobođenje Hrvatske oružanim ustankom i uspostava neovisne hrvatske države u kojoj će, kako je navedeno u programskim dokumentima, vladati samo hrvatski narod.

Ustaše su okupljale emigrante i radikalizirane pojedince te su kroz obuku, propagandu i konspirativno djelovanje razvijale mrežu pristalica. Organizacija je uspostavila veze s drugim ekstremno desnim organizacijama i režimima u Europi, čime je osigurala logističku potporu i prostor za djelovanje izvan Jugoslavije. Ustaše su u Italiji i Mađarskoj osnovali logore za obuku te provodili sabotaže i atentate usmjerene protiv jugoslavenskih vlasti i njihovih suradnika, uključujući i one međunarodnog odjeka.

The founding of the Romanian National Socialist Party.

Veze desnih pokreta

Ștefan Tătărescu, the brother of the Liberal prime minister, founded the Partidul Național Socialist Român [The Romanian National Socialist Party]. The party adopted a doctrine inspired by the ideas of German National Socialism. The pamphlet Crez nou [New Creed], written by the party leader, was based on the writings of Adolf Hitler. The party’s military orientation and its leader’s aversion to King Carol II greatly diminished the potential competition the party might have posed to the Legionary Movement.

Progon Jehovinih svjedoka

Religija

Progon Jehovinih svjedoka u Njemačkoj započinje 1933. godine, ubrzo nakon dolaska nacista na vlast i s vremenom se pojačava. Jehovini svjedoci bili su na meti zbog odbijanja polaganja prisege na vjernost državi, odbijanja sudjelovanja u vojsci, nacističkog pozdrava i sudjelovanja u nacističkim organizacijama.

Njihova vjerska uvjerenja dovela su ih u izravan sukob s režimom koji je zahtijevao potpunu lojalnost i ideološku usklađenost. Već 1933. zabranjene su njihove organizacije i publikacije, a članovi zajednice su postupno izloženi sve većem nadzoru, uhićenjima i pritvaranju. Vjerska pripadnost tako je postala osnova za političko i društveno isključivanje, a uvjerenja i prakse koje odstupaju od dominantne ideologije su kriminalizirane. Jehovini svjedoci su se smatrali politički neutralnim, no nacističke vlasti ih proganjaju već i zbog samog odbijanja sudjelovanja, tumačeći to neprijateljstvom prema državi. Time se pokazuje kako totalitaristički režim definira granice prihvatljivog ponašanja stanovništva.

Nacisti su tijekom razdoblja svoje vlasti zatočili najmanje oko 3.000 Jehovinih svjedoka oba spola u koncentracijskim logorima, dok ih je znatan broj bio zatvoren i u zatvorima. Ukupno je oko 1.000 njemačkih Jehovinih svjedoka i još oko 400 iz drugih zemalja umrlo ili bilo ubijeno u logorima i zatvorima, što pokazuje razmjere sustavnog progona ove skupine.

Dolazak Hitlera na vlast

Isključivanje

Dolazak Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine označava prekretnicu u političkom razvoju Njemačke u kojoj se demokratski sustav postupno transformira u diktaturu. NSDAP i Adolf Hitler došli su na vlast 1933. kombinacijom izbornog uspjeha, političkih pritisaka i dogovora s konzervativnim elitama koje su vjerovale da će ga moći kontrolirati. Nakon što je imenovan kancelarom, Hitler je iskoristio krizu (poput požara Reichstaga 27.2.1933.) kako bi ukinuo demokratske slobode i uspostavio diktaturu. Imenovanjem Hitlera za kancelara 30. siječnja 1933., nacistički pokret ulazi u institucionalni okvir države, čime dobiva mogućnost da vlastite ideološke ciljeve provodi kroz zakonodavne i upravne mehanizme.

U mjesecima koji slijede, politički pluralizam ubrzano se ukida. Korištenjem izvanrednih mjera od 23.3.1933., poput ograničavanja građanskih prava (slobode govora, tiska, okupljanja i privatnost komunikacije), represije prema lijevim strankama i sindikatima te potom raspuštanja političkih stranaka i zabrane djelovanja političkih protivnika, nacistički režim eliminira konkurenciju i uspostavlja jednopartijski sustav. Time se političko isključivanje formalizira i postaje sastavni dio državne politike.

Mehanizmi isključivanja djeluju kroz kombinaciju zakonodavstva, represije i propagande. Protivnici režima: komunisti, socijaldemokrati i drugi, postupno se uklanjaju iz javnog života, dok se društvo istodobno mobilizira oko jedinstvene "narodne zajednice" (Volksgemeinschaft), nacističkog propagandnog koncepta koji isključuje sve koji se ne uklapaju u zadane ideološke okvire.

1933. godina pokazuje kako dolazak ekstremno desnih pokreta na vlast omogućuje pretvaranje ideologije isključivanja u državnu praksu. Upravo tada započinje proces u kojem se pravni i institucionalni sustavi koriste za sustavno ograničavanje prava, stvarajući temelje za kasnije, radikalnije oblike progona i nasilja.

Logor Dachau

Isključivanje

Osnivanje koncentracijskog logora Dachau 1933. godine označava početak sustavnog korištenja logora kao instrumenta političke represije u nacističkoj Njemačkoj. Uspostavljen nedugo nakon dolaska nacista na vlast, Dachau je prvenstveno bio namijenjen zatvaranju političkih protivnika režima: komunista, socijaldemokrata i drugih neistomišljenika. Prvi zatvorenici u logor su stigli 22. ožujka 1933.

Za razliku od kasnijih logora, Dachau u ovoj ranoj fazi još nije bio dio sustava masovnog uništenja, već prostor izolacije, zastrašivanja i discipliniranja. Ipak, već tada uspostavljeni obrasci – pritvaranje bez suđenja, brutalno postupanje i potpuna kontrola nad zatvorenicima – postaju model za razvoj čitavog nacističkog logorskog sustava.

Mehanizam isključivanja ovdje poprima prostornu dimenziju: pojedinci se fizički izdvajaju iz društva i smještaju u zatvorene sustave u kojima prestaju vrijediti uobičajena pravila prava i zaštite. Logor postaje mjesto u kojem režim stvara izvanredni pravni okvir i prostor bez stvarne sudske zaštite, a nasilje postaje sredstvo održavanja poretka. Dachau 1933. godine pokazuje kako se politike isključivanja institucionaliziraju kroz stvaranje posebnih prostora za represiju.

Kroz koncentracijski logor Dachau od 1933. do 1945. prošlo je više od 200.000 zatočenika, dok je procijenjeni broj umrlih najmanje 40.000. U trenutku oslobođenja 1945. u logoru se nalazilo oko 30.000 izgladnjelih zatočenika, što pokazuje razmjere prenapučenosti i smrtnosti u završnoj fazi rata. S vremenom se promijenila i nacionalna struktura zatočenika. U početku su većinu činili Nijemci, dok su tijekom rata nacisti u Dachau dovodili zatočenike iz cijele Europe – posebno Poljake, Francuze, Čehe, Jugoslavene i Sovjete, pa su zatočenici dolazili iz više od 30 zemalja.

Gestapo

Isključivanje

Gestapo (Geheime Staatspolizei – Tajna državna policija) osnovan je 1933. godine u nacističkoj Njemačkoj kao ključna institucija za provođenje političke represije i nadzor nad društvom. Njegova osnovna zadaća bila je otkrivanje, praćenje i uklanjanje stvarnih i zamišljenih protivnika režima – od političkih neistomišljenika do pripadnika skupina koje su nacisti smatrali „nepoželjnima“. Isprva je djelovao u Pruskoj, a tijekom sljedeće tri godine uklopljen je u širi sigurnosno-policijski aparat nacističke države, uz SS i SD.

Osnivanje Gestapoa označava trenutak u kojem politike isključivanja dobivaju trajnu institucionalnu formu. Za razliku od ranijih oblika represije, njegovo djelovanje nije bilo ograničeno na izvanredne situacije, već je postalo sastavni dio svakodnevnog funkcioniranja države. Uhićenja bez sudskog naloga, pritvaranje bez suđenja i široke ovlasti nadzora omogućile su sustavno uklanjanje pojedinaca iz javnog i društvenog života.

Mehanizam isključivanja pritom se širi iz političke sfere u privatni prostor. Gestapo se u velikoj mjeri oslanjao na mrežu dojava građana, koristeći društvene odnose za nadzor i zastrašivanje. Granica između „lojalnog“ i „neprijateljskog“ ponašanja ostajala je nejasna, što je poticalo strah, samocenzuru i prilagodbu režimskim normama.

Osnivanje Gestapoa pokazuje kako se politike isključivanja učvršćuju kroz institucije koje sustavno proizvode i održavaju represiju. Takvi aparati omogućuju dugotrajno provođenje nasilja nad pojedincima i skupinama, stvarajući preduvjete za radikalizaciju progona koji će obilježiti nacistički poredak u godinama koje slijede.

Kampanja spaljivanja knjiga

Isključivanje

U proljeće 1933. pronacističke studentske organizacije organizirale su ritualna masovna spaljivanja knjiga na javnim mjestima u brojnim njemačkim gradovima. Spaljivane su knjige tematike ili autora koje su nacisti smatrali protivnim “njemačkom duhu”: knjige židovskih autora te knjige komunističke, socijalističke, pacifističke, anarhističke, liberalne, protunacističke i seksološke tematike. U spaljivanjima su sudjelovale tisuće studenata, nacista i simpatizera.

Javno spaljivanje knjiga u Njemačkoj 1933. godine predstavlja simboličan, ali i vrlo konkretan čin kulturnog i ideološkog isključivanja. Ovaj čin nije bio spontani izraz nezadovoljstva, već koordinirana akcija nacista i studentskih organizacija s jasnim političkim ciljem: ukloniti alternativne ideje iz javnog prostora i uspostaviti kontrolu nad znanjem, obrazovanjem i kulturom. Time se kulturna sfera pretvara u prostor ideološke homogenizacije, u kojem imaju pravo postojati samo režimu prihvatljive interpretacije stvarnosti.

Mehanizam isključivanja djeluje kroz simboličko nasilje, a uništavanje knjiga predstavlja pokušaj brisanja čitavih intelektualnih tradicija i delegitimizaciju njihovih autora. Istodobno, takvi javni događaji šalju jasnu poruku o tome što je dopušteno misliti i govoriti, potičući autocenzuru i konformizam.

Načela hrvatskog ustaškog pokreta

Isključivanje

Godine 1933. vodstvo ustaškog pokreta oblikovalo je i objavilo svoj najpotpuniji programski dokument, u kojem su definirani njegovi politički ciljevi, organizacija vlasti i odnos prema društvu. Dokument se spominje pod više naslova, a 1. lipnja 1933. objavljen je u listu Hrvatsko narodno pravo (u San Franciscu).

U Načelima je ideja stvaranja neovisne nacionalne države temeljene na prirodnom i povijesnom pravu postavljena kao apsolutni prioritet, koju narod ima pravo ostvariti svim sredstvima, pa i silom oružja. Ističe se ideja suverenosti te nacionalna isključivost – u članku 11. navodi se da “u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda, a isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati nijedan drugi strani narod ni država.” Temelj naroda čini seljaštvo, dok se za stanovništvo koje nije seljačkog porijekla ističe kako je većinom riječ o doseljenim strancima.

Tekst Načela pokazuje razrađenu ideološku konstrukciju pripadnosti narodnoj zajednici temeljene na etničkom porijeklu („po krvi“). Ustaški pokret nije samo zagovarao političku promjenu, već je stvarao normativni model društva u kojem su prava i položaj pojedinca ovisili o etničkom porijeklu, čime je unaprijed postavljen okvir za isključivanje pojedinaca i skupina koje po tim kriterijima ne pripadaju narodu. Prema Načelima, cjelina narodne zajednice ima prednost nad pravima pojedinca, uključujući i privatni život, u kojem bi temelj djelovanja trebali biti dužnost i odgovornost prema cjelini.

Zabrana stranaka i sindikata u Njemačkoj

Isključivanje

Godine 1933. u Njemačkoj dolazi do sustavne zabrane političkih stranaka i sindikata, čime se ukida višestranački sustav i autonomno radničko organiziranje. Nakon dolaska nacista na vlast, najprije su zabranjene komunističke i socijaldemokratske organizacije, a ubrzo potom i sve ostale političke stranke. Zakonom protiv osnivanja novih stranaka od 14.7.1933. nacistička stranka (NSDAP) proglašena je jedinom dopuštenom političkom organizacijom.

Ranije, početkom svibnja, sindikati su raspušteni i zamijenjeni jedinstvenom, državom kontroliranom organizacijom – Njemačkom radničkom frontom. Time su radnici izgubili mogućnost neovisnog zastupanja svojih interesa, a društveni sukobi premješteni su pod izravnu kontrolu režima.

Mehanizam isključivanja ovdje djeluje kroz pravni i institucionalni okvir: političko i društveno pluralno djelovanje definirano je kao prijetnja državi, a prostor javnog djelovanja svodi se na samo jednu, ideološki određenu opciju. Isključivanje ne pogađa samo političke elite, već široke slojeve društva kojima se oduzima pravo organiziranja, izražavanja i sudjelovanja u donošenju odluka.

Zakon o prisilnoj sterilizaciji u Njemačkoj

Isključivanje

Zakon o sprječavanju rađanja osoba s nasljednim bolestima (Gesetz zur Verhütung erbkranken Nachwuchses) donesen je u Njemačkoj 1933. godine. Ovim zakonom omogućena je prisilna sterilizacija osoba koje su po nacističkom eugeničkom, pseudoznanstvenom viđenju smatrane „genetski nepoželjnima“, uključujući osobe s mentalnim i fizičkim invaliditetom, ali i one koje je režim označio kao društveno „neprilagođene“.

Zakon nije bio usmjeren na djela pojedinaca, već na kontrolu njihove reprodukcije. Time se kriterij prihvatljivosti i pripadnosti zajednici premješta s ponašanja na navodne biološke i nasljedne karakteristike, a država preuzima ovlast odlučivanja o tome tko ima pravo na potomstvo, a tko ne.

Mehanizam isključivanja djeluje kroz medicinske i pravne institucije: posebni sudovi za nasljedno zdravlje donosili su odluke o sterilizaciji, a zahvate su provodili liječnici. Na taj način medicina postaje sredstvo državne politike, a znanstveni diskurs koristi se za legitimiranje diskriminacije i nasilja. Zakon iz 1933. godine pokazuje kako se politike isključivanja mogu temeljiti na idejama o „biološkoj vrijednosti“ pojedinaca i predstavlja jedan od prvih koraka u institucionalizaciji biopolitičkih politika isključivanja u nacističkom režimu.

Decision No. 114119 / 11889 of the Ministry of Religious Affairs prohibiting the free practice of the Pentecostal faith / the Apostolic Church of God in Romania

Religija

In rural areas, subjects who were Pentecostal believers were the targets of persecution by the majority population and by the institutions of the Romanian state. Following a protest memorandum from a delegation of the Orthodox Church, the Ministry of Religious Affairs—signed by Petre Andrei—ordered a nationwide administrative investigation, conducted through the prefectures, to look into the accusations leveled against the Pentecostals by their religious opponents. The investigation was intended to determine whether there was a religious psychosis among Pentecostals that could affect their mental state; whether believers were denied medical care in cases of illness; whether believers prevented their children from being vaccinated; and whether they had a “bad” attitude toward the authorities and toward compliance with the law. Although the 11 prefectures where the investigations took place refuted these accusations, no steps were taken to reverse the decision. Thus, the free practice of their religion remained prohibited until the end of World War II. Many Pentecostal believers were prosecuted for sectarian activity. Other acts of violence were directed against Neo-Protestants in general (Baptists, Evangelicals, Pentecostals, etc.).

Noć dugih noževa

Isključivanje

Noć dugih noževa, akcija provedena između 30. lipnja i 2. srpnja 1934., predstavlja ključni trenutak u konsolidaciji nacističke vlasti u kojem političko isključivanje prelazi u otvoreno, izvaninstitucionalno nasilje. Po nalogu Adolfa Hitlera, pripadnici SS-a i Gestapoa likvidirali su vodstvo SA (jurišnih odreda), uključujući Ernsta Röhma, ali i brojne druge stvarne i potencijalne političke protivnike. Ubijeno je 90 poimenično identificiranih osoba, a stvarno vjerojatno oko 100, a više od 1.100 osoba je pritvoreno.

Iako je službeno i propagandno opravdana kao sprječavanje navodnog državnog udara, akcija je zapravo bila usmjerena na uklanjanje konkurencije unutar samog režima i osiguravanje potpore vojske. Vodstvo SA, koje je zagovaralo radikalniju „dovršenu revoluciju“, predstavljalo je prijetnju odnosima koje je Hitler nastojao izgraditi s konzervativnim elitama i vojskom.

Mehanizmi isključivanja u ovom slučaju prelaze granice zakonitosti: politički protivnici nisu samo marginalizirani ili zabranjeni, već fizički eliminirani bez suđenja. Naknadno je nasilje retroaktivno legalizirano zakonom, čime je stvoren presedan prema kojem država može definirati nasilje kao legitimno sredstvo vlastitog opstanka. Posljedice su bile dalekosežne. Uklanjanjem SA kao političkog čimbenika i učvršćivanjem saveza s vojskom, Hitler je otvorio put prema potpunoj diktaturi, koju je formalizirao već u kolovozu 1934. preuzimanjem funkcije Führera.

Law on the Employment of Romanian Workers in Enterprises

Isključivanje

Without explicitly referring to a minority, the law adopted during the Liberal government of Gh. Tătărescu required that at least 80% of the staff employed in economic, industrial, or commercial enterprises or civil enterprises, and at least half of their management, be of Romanian origin. Furthermore, approval from an interministerial commission was required for employment in industries related to national security and defense. Many Jews employed by the railroads, the postal service, and the telegraph service were dismissed or demoted. Among the 20% of foreign personnel, priority was given to those married to Romanian women and who had children. The law marked the beginning of legislation promoting economic discrimination based on ethnic criteria. Six years later, through Decree 3825/1940 on the “Romanianization” of enterprise personnel, the discriminatory legislation became explicitly anti-Jewish. All Jewish employees were to be dismissed from civilian enterprises, whether owned by private individuals or legal entities, as well as from any association or foundation.

Uspostava diktature u Njemačkoj

Isključivanje

Godina 1934. označava konačnu uspostavu diktature u Njemačkoj, kao završetka procesa započetog 1933. godine. Nakon smrti predsjednika Paula von Hindenburga, Adolf Hitler 2. kolovoza 1934. objedinjuje funkcije predsjednika i kancelara, preuzimajući punu kontrolu nad državom kao Führer (vođa). Time nestaje i formalna podjela vlasti, a politički sustav postaje potpuno podređen jednoj osobi i jednoj ideologiji.

Ovaj trenutak dolazi nakon već provedenih procesa ukidanja demokratskih institucija, zabrane političkih stranaka i uklanjanja opozicije. 1934. godina označava njihovu završnu fazu, konsolidaciju vlasti u kojoj više ne postoji institucionalna mogućnost političkog otpora. Mehanizam isključivanja sada je potpun: politički protivnici su uklonjeni, društvene organizacije stavljene pod kontrolu režima, a pravni sustav prilagođen njegovim ciljevima. Pripadnost zajednici definira se kroz lojalnost režimu, dok se svi oblici odstupanja tretiraju kao prijetnja koja se mora ukloniti. Uspostava diktature 1934. godine pokazuje završnu fazu procesa isključivanja u kojoj se politička, društvena i ideološka kontrola objedinjuju u jedinstven sustav.

Atentat u Marseilleu

Veze desnih pokreta

U političkom atentatu izvedenom 9. listopada 1934. u Marseilleu u Francuskoj ubijen je jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević tijekom državnog posjeta Francuskoj. Atentat su zajednički izveli pripadnici ustaškog pokreta i makedonske revolucionarne organizacije VMRO. Tijekom napada u razmjeni vatre s policijom smrtno je stradao i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, koji se nalazio u kraljevoj pratnji.

Organizaciju i pripremu atentata vodio je Eugen Kvaternik, jedan od istaknutih pripadnika ustaškog pokreta, dok je ubojstvo izveo član VMRO Veličko Dimitrov Kerin (poznat pod pseudonimom Vlado Černozemski). Ubojstvo je imalo snažan međunarodni odjek i dodatno je pogoršalo odnose u Europi uoči Drugoga svjetskog rata, potvrdivši transnacionalnu suradnju ekstremističkih i terorističkih organizacija u političkom nasilju toga razdoblja. Uslijed diplomatskog pritiska Kraljevine Jugoslavije, talijanske vlasti internirale su oko 550 ustaša koji su boravili u Italiji na Liparskim otocima i privremeno obustavile podršku njihovim aktivnostima. Talijanske vlasti uhitile su Antu Pavelića i Eugena Kvaternika, koji su proveli oko godinu i pol u sudbenom zatvoru u Torinu.

The Founding of Frontul Românesc [The Romanian Front]

Isključivanje

The Romanian Front was a fascist group founded by Alexandru Vaida Voevod, who served three times as Prime Minister of Romania between 1919 and 1933, after he broke away from the National Peasants’ Party.

Amid fears regarding the collapse of Greater Romania, the new group proposed the idea of numerus valachicus, giving priority to the Romanian element in the economy, society, and politics (in proportion to the data from the 1930 general population census). It did not distinguish itself from the radicalism of other actors, representing primarily organizations in the Old Kingdom, and to a lesser extent in Bukovina and Bessarabia. The faction led by Vaida Voevod reflected a tendency toward consolidation in a space that excluded others and the expansion of radical policies throughout Greater Romania: through Vaida, who was well-known in the region, Transylvania—more cosmopolitan due to its historical tradition as a former region of the Austro-Hungarian Empire—became part of the pattern of exclusion prevalent in Romanian society at large. The infiltration of these negative practices targeting others, especially Jews, Székelys, and Hungarians, was influenced by the eugenic theories of Doctors Iuliu Moldovan, Iuliu Hațieganu (dean of the Faculty of Medicine at the University of Cluj), and Victor Papillian (the last director of the University’s Institute of Anatomy), as well as by the revisionist actions of the Hungarian state toward Romania.

The founding of the National Christian Party

Veze desnih pokreta

In Iași, through the mediation of Nichifor Crainic, a merger took place between LANC and Partidul Național Agrar [The National Agrarian Party], formed by Octavian Goga after he broke away from General Averescu and Partidul Poporului [The People’s Party]. The new party, Partidul Național Creștin [The National Christian Party], led by A.C. Cuza with Octavian Goga as active president, with N. Crainic as secretary-general, took over from LANC the tricolor flag bearing the swastika, as well as the antisemitic publication Apărarea Națională. “The Blue Shirts”—in contrast to the green shirts of the Legionnaires—would become the term by which the party’s members would be known.

During the interwar period, it was the main Romanian political party that established ties with Chancellor Adolf Hitler’s National Socialist regime in Germany, particularly through the office of Alfred Rosenberg, the ideologue of Nazism. Once in power, the PNC would inaugurate the Romanian state’s official measures to exclude Jews from public life.

Nürnberški zakoni

Rasne ideologije

Donošenje Nürnberških zakona 15. rujna 1935. godine predstavlja ključni trenutak u institucionalizaciji rasnih politika nacističkog režima. Naziv se odnosi na skup rasnih zakona koje je donijela nacistička vlast. Ovim zakonima se jasno i sustavno definira tko pripada „njemačkoj narodnoj zajednici“, a tko iz nje biva isključen, prvenstveno na temelju kriterija "rase", iako je riječ o ideološkoj, pseudoznanstvenoj kategoriji. Stvoren je pravni okvir za sustavno isključivanje Židova iz njemačkog građanstva i javnog života.

Zakonom o zaštiti njemačke krvi i časti zabranjeni su brakovi i seksualni odnosi između Židova i „arijevaca“. Time se kontrola nad pripadnošću proširuje i na privatnu, intimnu sferu života. Zakonom o državljanstvu Reicha sve osobe koje nisu “njemačke ili srodne krvi” lišene su državljanstva i svedene na status podanika bez punih građanskih prava. Doneseni su i deseci dopunskih uredbi kojima su Židovima postupno uskraćena sva prava. Pored Židova, zakoni su ubrzo bili primijenjivani i na Rome i Sinte.

Mehanizam isključivanja djeluje kroz precizno definirane pravne kategorije koje određuju identitet pojedinca prema njegovom podrijetlu, a ne prema osobnom izboru ili djelovanju. Time zakon postaje sredstvo rasne segregacije, a diskriminacija dobiva formalni, legalni okvir koji omogućuje njezinu sustavnu provedbu. Nürnberški zakoni pokazuju kako politike isključivanja dosežu novu razinu kada postanu dio zakonodavnog sustava. Ovi zakoni ne samo da institucionaliziraju diskriminaciju, već stvaraju temelj za daljnju radikalizaciju progona

Pavelićeva rasprava "Hrvatsko pitanje" i antisemitizam

Veze desnih pokreta

Tendencije približavanja nacizmu očituju se u raspravi Ante Pavelića iz listopada 1936. godine koji je pripremio za njemačke političke krugove pod naslovom "Hrvatsko pitanje" (Die kroatische Frage). U njoj se kao neprijatelji hrvatskog oslobodilačkog pokreta ističu srpska državna vlast, međunarodno slobodno zidarstvo, Židovstvo i komunizam. Pavelić je kroz takve tvrdnje oblikovao ideološki okvir u kojem je židovska zajednica predstavljena kao neprijatelj kojeg treba isključiti iz društva. Time je antisemitizam ugradio u temeljne postavke ustaške ideologije, povezujući ga s nacionalizmom i autoritarnim političkim modelom.

Rasprava je tiskana i objavljena na njemačkom jeziku tek početkom travnja 1941., u vrijeme intenzivnih njemačkih priprema za napad na Jugoslaviju. Rasprava pokazuje kako su se politike isključivanja artikulirale kroz političke tekstove i ideološke programe prije nego što su provedene u praksi te ilustrira kako antisemitizam postaje sastavni dio političke misli.

Osovina Rim-Berlin

Veze desnih pokreta

Formiranje Osovine Rim–Berlin 1936. godine označava produbljivanje političkog i ideološkog savezništva između nacističke Njemačke i fašističke Italije. Dvije države usklađuju vanjsku politiku nakon talijanskog rata u Etiopiji, sankcija Lige naroda i zajedničkog interesa u Španjolskom građanskom ratu. Osim diplomatskog čina, savez predstavlja i potvrdu bliskosti režima koji dijele slične autoritarne i isključujuće poglede na društvo i politiku. Formalni vojni savez sklopljen je 1939. godine.

Suradnja između dviju država omogućila je razmjenu ideja, praksi i modela upravljanja koji su uključivali represiju, kontrolu društva i ograničavanje prava određenih skupina. Time se politike isključivanja počinju širiti izvan nacionalnih okvira i dobivaju transnacionalnu dimenziju. Savez učvršćuje postojeće politike progona i stvara širi prostor u kojem se autoritarne prakse normaliziraju i međusobno podržavaju.

Antikominternski pakt

Veze desnih pokreta

Antikominternski pakt potpisan je 25. studenoga 1936. godine između Njemačke i Japana s ciljem suprotstavljanja Komunističkoj internacionali (Kominterni) i međunarodnom komunističkom pokretu povezanom sa Sovjetskim Savezom. Nakon japanske okupacije Mandžurije 1931./1932. i pogoršanja japanskog odnosa sa SSSR-om, obje su države u komunizmu vidjele zajedničkog protivnika, osobito u kontekstu sukoba interesa u istočnoj Aziji i straha od sovjetskog utjecaja.

Sporazum je predviđao političku suradnju, razmjenu informacija i zajedničke mjere protiv komunističkih aktivnosti. Kasnije je dopunjen tajnim protokolom koji je uređivao postupanje u slučaju rata protiv Sovjetskog Saveza. Paktu su se ubrzo priključile i druge države: Italija 1937., a potom Mađarska, Mandžukuo i Španjolska 1939. godine. Antikominternski pakt bio je jedan od prethodnih koraka u stvaranju šireg vojno-političkog savezništva Njemačke, Italije i Japana, koje je 1940. formalizirano kao Trojni pakt. Sporazum je prestao važiti tijekom Drugoga svjetskog rata, a ukinut je porazom sila Osovine i pobjedom antifašističke koalicije.

The Start of the Goga-Cuza Administration

Isključivanje

The 44-day Goga-Cuza administration begins, marked by the introduction of openly antisemitic legislative measures. Although the National Christian Party won only 9.15% of the vote in the December 1937 elections, this party’s government made profoundly undemocratic decisions, effectively nullifying most of the rights and freedoms secured by national minorities in Greater Romania. This harsh antisemitic policy exposed Romania to criticism from Western chanceries, irrevocably isolating Romanian diplomacy and, above all, leading to the collapse of the country’s economy.

Decree-Law No. 169 on the Revision of Citizenship

Državljanstvo

An initiative of the National Christian Party, led by the poet Octavian Goga and Professor A. C. Cuza of Iași, the law invalidated the citizenship granted to Jews and required that, within 20 days of the publication of the existing citizenship lists in the nationality registers, all Jews had to submit the documents proving their acquisition of citizenship to the municipal courts for “verification.” Those who failed to comply or whose documents were deemed insufficient were to be declared “foreigners” without political rights, risking the loss of their right to work and facing expulsion. The law led to the revocation of citizenship for 225,222 people—73,253 Jewish families—representing 36.7% of all Jews in Romania. The loss of citizenship entailed the loss of the right to work and the possibility of expulsion. Although Jewish organizations submitted petitions to the League of Nations requesting a review of the law, those affected by the abusive provisions were removed from the nationality register.

King Carol II Imposes a Dictatorship

Religija

Through a coup d’état, King Carol II imposed a royal dictatorship. By dissolving the Goga-Cuza government and suspending parliamentary life, abolishing the 1923 Constitution, and banning political parties, King Carol II placed Romania’s political life under his personal authority. A century of democracy and parliamentary rule in Romania thus came to an end. A single party, Frontul Renașterii Naționale [The National Renaissance Front], was recognized as the state’s sole political organization, and membership was mandatory for all Romanian civil servants. The involvement of the Orthodox Church in the government, through the appointment of Patriarch Miron Cristea as prime minister (albeit in a purely formal capacity), would complete the collapse of the democratic system. Romania was the only European country at that time where secular power overlapped with spiritual power. Internationally, Romania’s isolation continued, with the territorial losses of 1940 serving merely as a dramatic epilogue to constitutional inconsistencies and repressive measures targeting certain categories of Romanian citizens. The government led by the high-ranking clergyman continued its policies of excluding Jews.

Adoption of the New Constitution

Državljanstvo

King Carol II’s Constitution eliminated the equality of Romanian citizens before the law, imposing ethnic and religious criteria to distinguish among them. It proclaimed the primacy of the Romanian nation, granting equal rights only to historical minorities and barring Jews from exercising political rights. This enshrined a “preference for the majority nation,” prohibiting the existence of political organizations formed on religious grounds. Jews, with the exception of the chief rabbi, were barred from serving in the Romanian Parliament. Only Romanian citizens could acquire and own rural property within the country’s borders; those declared foreigners were required to sell theirs. Romania’s new constitution imposed a policy of ethnic nationalism, ushering in an era of institutionalized discrimination. Racial purges and segregation would become official policy in Romania in the years to come.

Kristalna noć

Isključivanje

Kristalna noć, kako se naziva pogrom nad Židovima proveden 9. i 10. studenoga 1938., predstavlja prekretnicu u progonu Židova u nacističkoj Njemačkoj, trenutak u kojem nasilje postaje javno, koordinirano i masovno. Tijekom tih dana nacisti (SA i SS paravojni odredi te pripadnici Hitlerove mladeži) su diljem Trećeg Reicha uništili tisuće židovskih trgovina, spalili sinagoge, a brojne Židove su pretukli, ubili ili odveli u koncentracijske logore.

Iako je nasilje u propagandi prikazano kao spontana reakcija, riječ je o organiziranoj akciji u kojoj su sudjelovale državne strukture i režimu odane organizacije. Jasno je pokazano kako se nasilje ne samo tolerira, već i aktivno potiče kao sredstvo provedbe politike isključivanja. Iz pravne i društvene diskriminacije prešlo se u otvoreno fizičko nasilje. Uništavanje imovine i vjerskih objekata imalo je i snažnu simboličku dimenziju – cilj nije samo ekonomsko slabljenje, već i brisanje prisutnosti Židova iz javnog prostora. Istodobno, masovna uhićenja dodatno učvršćuju sustav represije.

Himmlerova naredba o progonu Roma i Sinta

Rasne ideologije

Godine 1938. nacističke vlasti donijele su naredbu o borbi protiv tzv. „ciganske opasnosti“, kojim su pojačale progon Roma i Sinta u Njemačkoj. Policija je provodila popise, registraciju i nadzor njihova kretanja, a Romi i Sinti bili su označeni kao navodna prijetnja društvu i „rasnoj higijeni“. U nazivu naredbe koriste se pogrdni izrazi kao dio nacističkog administrativnog jezika.

Nacističke vlasti koristile su rasne teorije kako bi opravdale ograničavanje prava, segregaciju i daljnji progon Roma i Sinta. Takve politike postale su dio šire nacističke represije koja je tijekom Drugog svjetskog rata dovela do masovnih zločina nad Romima, Sintima i drugim skupinama. Mnogim Romima i Sintima zabranjeno je slobodno kretanje, a dio njih završio je u zatvorima i koncentracijskim logorima. Nacističke vlasti postupno su ih isključivale iz svakodnevnog života, oduzimale im prava i pripremale teren za sustavni progon tijekom rata.

Aktion T4: nacistički program ubojstava osoba s invaliditetom

Isključivanje

Godine 1939. nacistički režim pokrenuo je program poznat kao Aktion T4 – sustavnu akciju ubijanja osoba s mentalnim i fizičkim invaliditetom koje su nacisti smatrali „nedostojnima života“. Program je započeo uz izravno odobrenje Adolfa Hitlera i provodio se kroz mrežu posebno organiziranih ustanova i medicinskog osoblja. Liječnici i administrativne komisije identificirali su osobe koje su smatrali „nepoželjnima“, često bez njihova znanja ili pristanka, na temelju medicinske dokumentacije i kriterija koji su odražavali ideologiju rasne higijene. Odabrane osobe premještali su u ustanove u kojima su ih ubijali, najčešće plinom, ali i drugim metodama.

Mehanizam isključivanja ovdje je djelovao kroz medicinski i birokratski aparat koji je nasilju dao privid stručnosti i legitimnosti. Nacisti su zdravstveni sustav pretvorili u sredstvo selekcije i eliminacije, čime su pomaknuli granice državne intervencije – od kontrole života prema njegovu sustavnom oduzimanju. Aktion T4 pokazuje kako su politike isključivanja usmjerene prema osobama s invaliditetom dovele do organiziranog ubijanja pod okriljem države. Ovaj program predstavlja važan korak u razvoju metoda i praksi koje su kasnije primijenjene u masovnim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata.

Osnivanje logora Auschwitz I

Isključivanje

Godine 1940. nacistički režim osnovao je koncentracijski logor Auschwitz I na području okupirane Poljske, čime je dodatno proširio sustav logora kao ključnog instrumenta represije. U početnoj fazi logor je služio prvenstveno za zatvaranje političkih protivnika, osobito Poljaka, koje su nacisti smatrali prijetnjom okupacijskom poretku. SS i policijske strukture upravljale su logorom te su provodile sustavno zatvaranje, prisilni rad i nasilje nad zatočenicima. Nacisti su koristili Auschwitz kao prostor izolacije i kažnjavanja, ali i kao sredstvo zastrašivanja šireg stanovništva na okupiranim područjima.

Od 1942. godine logorski kompleks Auschwitz-Birkenau ima središnju ulogu u Holokaustu i masovnom ubijanju europskih Židova, kao jedan od logora smrti. Romi i Sinti sustavno se deportiraju i ubijaju ondje od 1943., s kulminacijom u likvidaciji romskog obiteljskog logora 2.8.1944. Žrtve su bili i Poljaci, sovjetski ratni zarobljenici i drugi.

Mehanizam isključivanja ovdje je djelovao kroz stvaranje posebnog, ograđenog prostora u kojem su nacisti potpuno ukinuli pravnu zaštitu zatočenika. Pojedince su izdvajali iz društva na temelju njihove političke, nacionalne ili druge pripadnosti, čime su ih pretvarali u objekte represije bez prava i zaštite.

Numerus clausus za židovske učenike i studente u Kraljevini Jugoslaviji

Isključivanje

Jačanje antisemitizma i rastući politički pritisci za približavanje Njemačkoj bili su 1938. vidljivi ne samo u Austriji nego i u Mađarskoj, Rumunjskoj te, na specifičan način, u Poljskoj. U tim su se zemljama sve češće pojavljivali zahtjevi za istiskivanje Židova iz gospodarskog života, prijedlozi uvođenja numerus claususa, pa čak i pritisci na njihovo iseljavanje, koji postupno postaju sastavni dio državnih politika. Numerus clausus je zakonska odredba da se u neku školu ili službu smije primiti samo određeni broj osoba, i ne više od toga broja. Ova odredba primjenjivala se uglavnom na Židove. Numerus clausus u Mađarskoj uveden je 1920. godine, u Njemačkoj (1933), Austriji (1930), Poljskoj (1937-39), Rumunjskoj (1935).

U tom je kontekstu donesena je 1940. godine u Kraljevini Jugoslaviji Uredba o upisu lica jevrejskog porekla u sveučilišta i druge obrazovne ustanove, kojom je uveden numerus clausus za Židove. Broj židovskih učenika i studenata trebao se ograničiti na udio židovskog stanovništva u ukupnoj populaciji. Mjera se počela primjenjivati već u školskoj godini 1940./41., ali samo na prve razrede škola i prve godine fakulteta. Prema svjedočenjima suvremenika, Uredba je stupila na snagu neposredno nakon isteka prvog upisnog roka, bez službenog obavještavanja javnosti. Informacije su se širile neslužbenim kanalima, pa su se kandidati nastojali upisati što ranije kako bi izbjegli prepreke.

Uredba je bila pravno neprecizna, osobito u definiranju pojma „lica jevrejskog porekla“, što je vjerojatno bilo namjerno. Kasnije su numerus claususom obuhvaćene i pokrštene osobe židovskog podrijetla, dok se „strancima jevrejskog porekla“ upis u potpunosti onemogućavao. Ipak, postojala je mogućnost iznimke: djeca roditelja „zaslužnih za otadžbinu“ mogla su se, uz posebno odobrenje, upisati bez obzira na ograničenja. Uredbe su na području Banovina Hrvatske stupile na snagu naredbom bana Ivana Šubašića, objavljenom u Narodnim novinama 9. listopada 1940. godine.

The Dorohoi Pogrom

Isključivanje

Following the cession of Bessarabia, Northern Bukovina, and the Herța Region as a result of the Soviet ultimatum of June 26, 1940, Jews were rhetorically transformed into “scapegoats” for the territorial losses. This led to the radicalization of the Romanian administration and army during their retreat from the ceded regions. The pattern was the same: Jewish civilians were accused of attacking Romanian soldiers. In the streets of the city, soldiers from disorganized military units engaged in looting and violence against Jewish homes and people. Although official estimates put the death toll at 50, including 11 women and 5 children, there were likely around 200 victims and missing persons. The massacre marked the prelude to future crimes against Romanian Jews during World War II. The following year, around 10,000 Jews from the former Dorohoi County were deported to Transnistria.

Decree-Law on the Regulation of the Legal Status of Jews

Rasne ideologije

Inspired by the Nazi Nuremberg Laws, this legislative act marked the moment when antiasemitism became state policy in Romania. Adopted during the Ion Gigurtu administration, the law radically altered the legal status of Jews, regardless of whether they were citizens of the state or not, or whether they were Christians but had a Jewish grandparent in their lineage. Political racism would become the basis for legislation concerning minorities, expressly distinguishing the category of “Romanians by blood” from that of “Romanian citizens.” The definition of a Jew based on religious observance and bloodline was established, paving the way for future political, economic, or cultural restrictions. They could be “Romanian citizens,” but they were subject to a policy of official discrimination. There were three categories of Jews in Romania, depending on their status at the time they obtained citizenship, after December 30, 1918. They were no longer allowed to use Romanian names, were prohibited from owning rural property, and mixed marriages were banned.

Decision No. 42181 of the Ministry of Culture and the Arts

Isključivanje

The decision stipulated that all Jewish personnel in national theaters, Romanian opera houses, private theaters, and any artistic or theatrical organizations be removed from their positions. Subsequent decisions, issued that same month, permitted the establishment of private Jewish theaters, which were to stage Romanian-language productions of plays written by Jewish authors. In Bucharest, Jewish actors and directors founded the “Barașeum” Jewish Revue Theater, where performances began in March 1941. It was a form of artistic survival after they had been barred from Romanian stages. By September 1944, around 40 plays by Jewish authors had been staged. The existence of a Jewish theater in the capital of a dictatorial regime allied with Nazi Germany was later used to demonstrate the “openness” of Marshal Ion Antonescu’s government toward Jews.

Decision No. 42,352 of the Ministry of Religious Affairs and Arts

Religija

One of the first measures taken by the Antonescu government was to establish relations between the state and the religious denominations in Romania. By decision of the Ministry of Religious Affairs and Arts, the Jewish faith was removed from the list of those recognized and supported by the Romanian state, with only its existence to be acknowledged. Only the other “historic religions” enjoyed state protection, holding authorization to operate within Romania and receiving subsidies from the general state budget. All Jewish associations were to be dissolved; even the Federation of Jewish Community Unions was purged and replaced by the Jewish Central Committee. Being Jewish became a mark of religious inferiority.

The Totalitarian State and the Banning of Religious “Deviants”

Religija

The National Legionary regime, through the Legionary Minister of Religious Affairs, Radu Budișteanu, adopted a decision to outlaw previously authorized religious associations—including Baptists and Evangelical Christians—with the state seizing the assets of these associations and classifying their members as “non-denominational,” until they joined a recognized denomination; this led to protests from Germany, with the German Legation in Bucharest intervening on behalf of the Baptists to allow them to practice their faith. However, measures against the new denominations continued even after General Ion Antonescu’s unilateral seizure of power. Under Circular Order No. 36592/1941 of the Ministry of Culture and Religious Affairs, conversions from established denominations to non-denominational status or to religious associations (Adventists, Baptists, Evangelical Christians) were no longer permitted. The Romanian Orthodox Church (BOR) was viewed as the pillar of the state’s reconstruction.

Proclamation of the National-Legionary State

Rasne ideologije

Following the territorial losses of the summer of 1940 and the loss of political legitimacy, King Carol II abdicated in favor of his son Mihai. Ion Antonescu became the new head of state, assuming the duties of prime minister. He proclaimed himself Leader of the State (Führer in German) and brought the Legionnaires into the government, with their leader, Horia Sima, serving as vice president of the Council of Ministers, in an effort to carry out a national reform of the state. The regime adopted draconian racial laws and imposed a policy of “Romanianization” of Jewish citizens’ property, instilling terror in Romanian society. Arbitrary arrests, the physical torture of detainees, the looting of Jewish property, and forced labor imposed on Jewish men quickly became the measures taken by the new Romanian state against its own citizens. The pogrom in Bucharest on January 20–21, 1941, which left 120 victims, marked the end of Ion Antonescu’s alliance with the Legionnaires.

Decree-Law No. 1162, on the Establishment of the Undersecretariat of State for Romanianization, Colonization, and Inventory

Isključivanje

The decree provided for the establishment of the State Sub-Secretariat for Romanianization, Colonization, and Inventory, attached to the Ministry of Economy. It was responsible for the inventory, confiscation, and seizure of properties belonging to Jews and other minorities in Romania, as well as for organizing the settlement of certain population groups in specific regions. In May 1941, it was reorganized and placed under the authority of the Presidency of the Council of Ministers. The institution implemented the Antonescu regime’s policy of dispossessing the Jewish population of their assets, real estate, and businesses. Both rural and urban Jewish properties were targeted, along with the nationalization of their real estate. During the Legionary regime, up until January 1941, the “Romanianization” of Jewish property was, in fact, a massive looting operation carried out by teams of Legionaries.

Law No. 3347 on the Transfer of Jewish Rural Properties to State Ownership

Isključivanje

All Jewish landowners who owned property in rural communes were expropriated. The law specified all dwellings, arable land and pastureland, non-productive land, ponds, vineyards, manors, fruit orchards, livestock and poultry farms, apiaries, vegetable gardens, and flower gardens belonging to Jews. In November 1940, the text of the law was supplemented by a decree that “Romanianized” other Jewish properties as well: forests, mills, agricultural factories, grain stocks, livestock and equipment, and crops of all kinds. Thus, 3. 178 agricultural properties, totaling 45,035 hectares of arable land used for grain, hayfields, orchards, and vineyards; 331 forests covering 47,455 hectares; 99 sawmills; 323 commercial mills, industrial mills, and peasant mills; and agricultural distilleries. After June 22, 1941, the Romanian state nationalized Jewish properties in Bessarabia and Northern Bukovina as well, totaling 27,091 hectares of arable land and 141 industrial properties related to the rural economy.

Decree-Law No. 3438, regarding the regulation of the situation of Jews in education

Isključivanje

A key point in the political platforms of extremist parties, the removal of Jewish children from public schools would become a reality in Romania during World War II. Although on August 28, 1940, a ministerial decision had introduced the numerus clausus principle in Romania’s public schools, Jewish students could be admitted to primary, secondary, or higher education institutions only up to a limit of 6 percent and only after all available spots had been filled by Christian children or students. With the enactment of the new law, the numerus nullus principle was codified in public educational institutions. All Jewish students were expelled and were to be educated only in private Jewish schools, whether elementary or secondary. Jewish students could no longer be enrolled in universities. In many cities across Romania, Jewish communities were forced to set up their own high schools for Jewish boys and girls.

Decree-Law No. 3789 on the Organization of the Medical Association

Isključivanje

The decree stipulated that Jewish doctors were excluded from the Medical Association and were prohibited from practicing medicine. They could practice medicine on a “provisional” basis, treating only Jewish patients, either privately or in Jewish hospitals or sanatoriums. Furthermore, Jewish doctors were not permitted to contribute to specialized scientific journals. Legislation with the same effects was also applied to Jewish lawyers and pharmacists. In this way, prominent figures in the fields of medicine and law were barred from practicing the professions they had studied in Romania’s higher education institutions.

Provedbene mjere progona u NDH

Isključivanje

U proljeće 1941. godine ustaške vlasti Nezavisne Države Hrvatske donijele su niz zakonskih odredbi kojima su sustavno diskriminirale i isključivale Židove i Srbe iz društvenog, gospodarskog i javnog života. Te mjere bile su dio šire politike progona nehrvatskog stanovništva temeljene na isključivom nacionalizmu i rasnoj ideologiji.

Već početkom svibnja 1941. donesena je Zakonska odredba o prijelazu iz jedne vjere na drugu, kojom je Židovima onemogućen prijelaz na katoličanstvo ili islam, čime je zatvoren put pokušajima izbjegavanja progona. Uvedene su mjere iseljavanja Židova i Srba iz sjevernih dijelova grada Zagreba te ograničenja njihova kretanja po gradu. Primjerice, Židovi nisu smjeli kupovati na zagrebačkim tržnicama prije 10 sati. U kuće i stanove iz kojih su iseljeni Židovi i Srbi useljavani su članovi ustaških i nacističkih vlasti.

Svi židovski muškarci u dobi od 16 do 60 godina morali su se prijaviti vlastima, zajedno s podacima o svojoj imovini. U birokratskom postupku izdano je oko 3500 posebnih identifikacijskih dokumenata, tzv. židovskih legitimacija. 22. svibnja svim je Židovima naređeno nošenje vidljivog židovskog znaka, što je dodatno pojačalo njihovu stigmatizaciju i društvenu izolaciju.

Sredinom svibnja započelo je otpuštanje Židova iz državne službe te su izgubili pravo na zaposlenje u javnom sektoru. 4. lipnja 1941. donesena je Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda. Njome su Židovi i Srbi isključeni iz područja književnosti, novinarstva, umjetnosti, urbanizma, kazališta i filma. Zakonske mjere prisilne prijave i oduzimanja imovine bile su birokratsko sredstvo koje je pratilo sustavnu pljačku i ekonomsko uništenje židovske zajednice, a ubrzo i masovna uhićenja i deportacije u logore.

The Bucharest Pogrom

Isključivanje

Irreconcilable tensions erupted between the gradual elimination of Jews from Romanian society, supported by Ion Antonescu, and the radical measures promoted by the Legionnaires. The Bucharest Pogrom was a violent massacre against the Jewish population that took place between January 21 and 23, 1941, in the Romanian capital. Hundreds of Jews were taken from their homes and brought to Legionary headquarters. The event took place in parallel with the Legionary Rebellion, an armed uprising by the Legionary Movement (led by Horia Sima) against General Ion Antonescu, aimed at seizing total control of the state. The pogrom marked the culmination of the terror and antisemitic policies of the National-Legionary State period. Between 120 and 140 Jews were murdered in the Jilava Forest, with brutal executions also taking place at the capital’s slaughterhouse and in the Pantelimon and Fundeni neighborhoods. At the same time, synagogues, shops, workshops, and Jewish homes were devastated, with over 1,200 properties looted and destroyed by Legionnaires.

The Dissolution of the Legionary National State. The Ion Antonescu Regime

Veze desnih pokreta

Defined as a “commissarial state,” the National Legionary State represented the realization of the totalitarian projects conceived in the Romanian public sphere during the 1930s. The suppression of the Legionary rebellion by the Army and Ion Antonescu entailed the disappearance of the radical actors—the Legionaries—but not of the system of exclusion. In the context of the war, in which Romania would participate as an ally of National Socialist Germany, and in the desire to reconstitute the national body and Romanian identity—which had been affected by the territorial losses of 1940— Marshal Antonescu’s government drew on the practices of Nazi Germany and utilized the racist writings of certain local intellectuals regarding the “purity” of the Romanian people. The antisemitic laws of the Ion Antonescu regime remained in effect.

Law No. 254/1941 on the Transfer of Jewish Urban Properties to the State

Isključivanje

The law stipulated that urban real estate owned by Jews would be transferred to the Romanian state. Furthermore, Jewish citizens were prohibited from purchasing property in cities. Urban real estate (houses, land, commercial buildings) belonging to people of Jewish origin was forcibly expropriated, without compensation (or with only nominal compensation), for the purpose of “restoring the Romanian structure.” Through the enforcement of this law, by December 1943, 75,385 apartments, valued at over 50 billion lei, had been expropriated. A total of 38,202 appeals were filed with the Court of Appeals by those who considered themselves to fall under the exemption category, but only 2,016 cases were resolved. In the Romanian territories recovered after June 22, 1941, 9,281 urban properties, 8,973 rural properties, and 16,779 outbuildings were “Romanianized.” Exemptions were granted to Jews who had obtained citizenship by 1916, those who had served in the Romanian Army, and those who had converted to Christianity at least 30 years prior. Subsequently, the nationalization legislation was greatly expanded to cover all Jewish properties and assets. Between July 14, 1942, and August 23, 1944, 1,042 Jewish community properties were expropriated: temples, synagogues, houses of prayer, school buildings, hospitals, clinics, nursing homes, orphanages, cemeteries, ritual baths, community centers, parsonages, and ritual matzo bakeries.

Logor Danica kod Koprivnice

Isključivanje

Prvi koncentracijski logor na području Nezavisne Države Hrvatske koji su osnovale ustaške vlasti bio je logor Danica kod Koprivnice. Logor su uspostavile ubrzo nakon preuzimanja vlasti, krajem travnja, kao dio sustava represije usmjerenog protiv političkih protivnika, Židova, Srba i drugih skupina koje su smatrale „nepoželjnima“. Logor je bio smješten u prostoru nekadašnje tvornice umjetnog gnojiva, koju su vlasti prenamijenile za zatočenje velikog broja ljudi. Već tijekom proljeća i ljeta 1941. u Danicu su stizali zatočenici iz različitih dijelova NDH, često bez sudskog postupka i jasnih optužbi.

Ustaške vlasti i policijske strukture provodile su uhićenja i deportacije u logor, gdje su zatočenike izlagale lošim uvjetima i nasilju. Danica je služila kao sabirni i tranzitni logor iz kojeg su mnoge zatočenike kasnije deportirali u druge logore, uključujući kompleks logora Jasenovac. Zatočenici su bili izloženi gladi, prisilnom radu, zlostavljanju i stalnoj neizvjesnosti oko vlastite sudbine.

Mehanizam isključivanja djelovao je kroz fizičko izdvajanje i izolaciju. Ustaški režim uklanjao je pojedince iz društva na temelju njihove etničke, vjerske ili političke pripadnosti te ih zatvarao u prostor izvan pravnog i društvenog poretka, gdje su bili izloženi represiji bez zaštite. Isključivanje je dobile institucionalni oblik kroz logorski sustav, kao ključan alat u provedbi progona i važan korak u razvoju sustava nasilja koji će obilježiti djelovanje ustaškog režima tijekom rata.

Napad Sila Osovine na Jugoslaviju

Veze desnih pokreta

Travanjski rat označava kratkotrajni rat između Kraljevine Jugoslavije i sila Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) u travnju 1941. godine, koji je završio brzim vojnim i političkim slomom Kraljevine Jugoslavije. U godinama koje su prethodile ratu, vanjska politika Jugoslavije postupno se približavala nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, osobito tijekom namjesništva kneza Pavla i vlada Milana Stojadinovića te kasnije Cvetkovića i Mačeka. Unatoč sve snažnijem pritisku Berlina, jugoslavensko vodstvo zanemarivalo je ozbiljne pripreme za obranu zemlje.

Potpisivanje pristupanja Trojnom paktu 25. ožujka 1941. izazvalo je masovne prosvjede diljem zemlje, koji su kulminirali vojnim pučem 27. ožujka i promjenom vlasti. Iako je nova vlada generala Dušana Simovića pokušala izbjeći rat, Hitler je već donio odluku o vojnom napadu i razbijanju Jugoslavije. Napad je započeo 6. travnja 1941. bez objave rata, uz snažno bombardiranje Beograda i istodobne kopnene ofenzive iz više smjerova - Italije, Austrije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije.

Zbog vojne nespremnosti, lošeg zapovijedanja, unutarnjih podjela, sabotaža i djelovanja pete kolone, jugoslavenska vojska ubrzo se raspala. Nakon samo jedanaest dana borbi, 17. travnja 1941., potpisana je bezuvjetna kapitulacija. Teritorij Jugoslavije međusobno su podijelile i okupirale sile Osovine, a neki dijelovi su pripojeni (anektirani).

Proglašenje NDH

Veze desnih pokreta

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., u trenutku kada su njemačke snage ulazile u Zagreb tijekom sloma Kraljevine Jugoslavije. Nastala je kao satelitska tvorevina sila Osovine, ponajprije nacističke Njemačke i fašističke Italije, u okviru njihova dogovora o preustroju i podjeli jugoslavenskog prostora. Proglas o osnivanju države je preko radija objavio pripadnik ustaškog pokreta Slavko Kvaternik, pozvavši vojsku i upravu na lojalnost novoj vlasti, dok je čelnik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček javno pozvao na izbjegavanje otpora.

Ustaški vođa Ante Pavelić, koji se dotad nalazio u Italiji, ušao je u zemlju uz potporu Rima te je ubrzo dobio međunarodno priznanje Berlina i Rima. Njemačka je NDH priznala 13. travnja, a Italija nekoliko dana poslije, uz zadržavanje otvorenog pitanja granica. Već 15. travnja Pavelić je u Zagrebu objavio priznanja Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, a 16. travnja formirao je vladu.

Od samog početka NDH je bila snažno ograničenog suvereniteta. To je potvrđeno Rimskim ugovorima s Italijom u svibnju 1941., kojima je znatan dio istočne jadranske obale i otoka pripao Italiji, a NDH se obvezala na demilitarizaciju obalnog područja. Paralelno je uspostavljen represivni poredak: već u travnju donesene su izvanredne zakonske odredbe i osnovani prijeki sudovi, čime je otvoren put sustavnom progonu i masovnim zločinima nad Srbima, Židovima, Romima, političkim protivnicima i drugim skupinama.

Uspostava diktature u NDH

Isključivanje

Ustaški režim uspostavio je diktaturu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koncentrirajući svu političku moć u rukama poglavnika Ante Pavelića i uskog kruga vlasti. Ustaše su ukinule politički pluralizam, zabranile djelovanje stranaka i uspostavile sustav vlasti bez demokratske kontrole.

Ustaške vlasti organizirale su državu kao autoritarni poredak u kojem su policija, vojska i upravne institucije provodile odluke režima bez pravne zaštite za građane. Režim je koristio represiju, nadzor i nasilje kako bi uklonio političke protivnike i osigurao potpunu kontrolu nad društvom. Ustaše su definirale pripadnost državi kroz ideološku i nacionalnu lojalnost, dok su sve „nepoželjne“ skupine – uključujući etničke i vjerske skupine i političke protivnike – sustavno isključivale iz društva.

Dana 17. travnja 1941. vlasti NDH donijele su Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, kojom je uvedena smrtna kazna za svakoga tko je navodno ugrožavao „čast i životne interese hrvatskog naroda“ ili sigurnost države. Istoga dana predviđeno je osnivanje izvanrednih narodnih sudova, a Zakonskom odredbom o prijekim sudovima od 17. svibnja 1941. uvedeni su prijeki sudovi koji su mogli izreći samo jednu kaznu – smrt strijeljanjem. Na presude nije bila dopuštena žalba, a kazne su se morale izvršiti već tri sata nakon proglašenja presude. Tijekom ljeta 1941. proširen je popis djela kažnjivih smrću pa su ljudi mogli biti osuđeni zbog kritiziranja režima, širenja „protudržavnih“ vijesti, slušanja stranih radio-postaja poput BBC-ja ili sumnje na povezanost s komunistima. Među prvim žrtvama prijekih sudova bili su Židovi i Srbi, a mnogi osuđenici deportirani su u koncentracijske logore.

Uspostava diktature u NDH 1941. godine pokazuje kako politike isključivanja dobivaju puni institucionalni okvir kada ekstremni pokreti preuzmu vlast. Ovaj primjer ilustrira kako država može organizirati sustav u kojem represija i nasilje postaju temeljni način upravljanja društvom.

Rasne zakonske odredbe u NDH

Rasne ideologije

Rasni zakoni naziv su za skup zakonskih odredbi koje su donesene neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, po uzoru na zakone nacističke Njemačke. Njihova je svrha bila uvođenje rasne diskriminacije i isključenja dijela stanovništva iz društvenog, političkog i pravnog života.

Među najvažnijima su Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti te Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, donesene 30. travnja 1941. godine. Ubrzo je slijedila i Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda od 4. lipnja 1941., kao i niz drugih povezanih propisa. Zakoni su definirali tko se smatra osobom “arijskog podrijetla” te tko se smatra Židovom i “Ciganinom” po rasi. Zabranjeni su sklapanje braka i izvanbračni spolni odnosi između osoba arijskog i nearijskog porijekla, a tako počinjen “zločin oskvrnuća rase” kažnjavao se zatvorom ili tamnicom.

Zakonska odredba o državljanstvu definirala je kao državljanina NDH osobu "arijskog" porijekla koja dokazano nije radila “protiv oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda”. Time su iz zakonske “zaštite NDH” isključeni Židovi, Romi, Srbi te Hrvati politički neistomišljenici ustaškog režima (poput komunista), koji su svi ovakvim zakonskim formulacijama bili izloženi svakovrsnoj samovolji i progonima.

Ovim zakonima institucionalizirana je rasna ideologija u NDH, a oni su postali temelj sustavne represije, progona i istrebljenja Židova, Roma i drugih skupina označenih kao „nepoželjnih“. Rasni zakoni predstavljali su jedan od ključnih mehanizama državnog nasilja i genocidne politike ustaškog režima.

Rimski ugovori: NDH i Italija

Veze desnih pokreta

Rimski ugovori naziv je za tri sporazuma i završni zapisnik koje su 18. svibnja 1941. u Rimu potpisali fašistički vođa Benito Mussolini i ustaški poglavnik Ante Pavelić. Ugovorima je Italiji pripao velik dio hrvatske jadranske obale i brojni otoci, dok se Nezavisna Država Hrvatska obvezala da u tzv. Drugoj demilitariziranoj zoni (jadranski obalni pojas) neće držati mornaricu niti graditi vojna uporišta.

Sporazumi su ujedno formalizirali snažnu talijansku političku, gospodarsku i vojnu kontrolu nad znatnim dijelom NDH, čime je njezin suverenitet bitno ograničen. Prilikom potpisivanja Pavelićeva delegacija simbolično je ponudila hrvatsku krunu talijanskom vojvodi od Spoleta, zbog čega se u tekstovima ugovora Hrvatska naziva kraljevinom. Rimski ugovori tako su postali jedan od ključnih dokumenata koji su definirali podređeni položaj NDH u odnosu na fašističku Italiju.

Italiji su Rimskim ugovorima pripali Split, Šibenik, Trogir, veliki dio Hrvatskog primorja i Dalmacije te svi otoci osim Paga, Brača i Hvara te poluotoka Pelješca, dok je Zadar već od ranije bio pod talijanskom upravom. Uspostavljena je i demilitarizirana zona uz istočnu obalu Jadrana u kojoj NDH nije smjela držati ratnu mornaricu ni graditi utvrde, čime je Italija osigurala prevlast na Jadranu i dodatno ograničila vojni suverenitet NDH.

Logor Jadovno

Isključivanje

Logor Jadovno osnovali su ustaše 25. lipnja 1941. i djelovao je vrlo kratko, do 21. kolovoza iste godine, no postao je mjesto masovnih ubojstava nekoliko desetina tisuća Srba, Židova, komunista i protivnika ustaškog režima. Nalazio se na nenaseljenom, šumovitom području Velebita, na oko 1.200 metara nadmorske visine, obilježenom brojnim kraškim jamama i ponorima. U logoru je istodobno moglo boraviti do oko dvije tisuće zatočenika.

Logor u Gospiću služio je kao tranzitna točka iz koje su zatočenici, često noću, u manjim ili većim skupinama odvođeni pješice prema Jadovnom ili kamionima na otok Pag. Iako u samom Gospiću nije bilo masovnih likvidacija, ondje su provođena mučenja i pojedinačna ubojstva. Jadovno, međutim, nije funkcioniralo kao klasičan logor, već prije svega kao međustanica prema mjestima masovnih egzekucija. U kraške jame, poput Šaranove jame ili jame na Grginom brijegu, bacani su ubijeni Srbi, Židovi, komunisti i drugi progonjeni.

Zbog kratkog trajanja logora i izostanka sustavne evidencije, Jadovno je mjesto s najmanje preživjelih i s vrlo malo sačuvane dokumentacije. Logor je ukinut 21. kolovoza 1941., nakon što je fašistička Italija na tom području preuzela vlast od NDH.

The Iași Pogrom of June 26–28, 1941.

Isključivanje

The Iași pogrom was the first major genocide against Jews during World War II. Between June 27 and 20, 1941, between 13,000 and 14,000 Jewish citizens were killed. In the villages surrounding Iași, on the city streets, in the courtyard of the Police Headquarters, and on the “death trains,” women, children, and men lost their lives in a “cleansing” operation ordered by the Romanian authorities upon the start of the military campaign against the Soviet Union. The German command was, in turn, informed of the operation to eliminate the Jews from the former capital of Moldova. June 29, known as “Black Sunday,” marked the climax of the pogrom, when the Jews gathered at the Police Headquarters were massacred by machine-gun fire. The survivors were loaded onto two trains and sent to Podu–Iloaiei and to the camp at Călărași. Thousands of Jews died as a result of the conditions under which they were transported by train, and were buried in mass graves along the route; Podu-Iloaiei and Târgu-Frumos are the most significant cemeteries associated with these atrocities. Alongside soldiers from the army, the gendarmerie, and the police, some antisemitic citizens of Iași actively participated in the violence against Jews. At the end of the war, some of the officers and members of the civil authorities were tried for the crimes committed in Iași. The memory of the Iași Pogrom has been commemorated annually since 2004, following the Romanian state’s acknowledgment of responsibility.

Administrativno evidentiranje Roma u NDH

Isključivanje

U ljeto 1941. ustaške vlasti započele su sustavno popisivanje Roma na području Nezavisne Države Hrvatske, čime su uspostavile temelj za njihovo daljnje izdvajanje i progon. Odredbu o popisivanju Roma donio je MUP NDH 3. srpnja 1941. godine. Državne institucije i lokalne uprave prikupljale su podatke o romskim obiteljima, njihovom kretanju i imovini, pretvarajući etničku pripadnost u administrativnu kategoriju nadzora. U pojedinim sredinama vlasti su zahtijevale i izdavanje posebnih potvrda te dostavu detaljnih podataka o članovima obitelji, zanimanjima i načinu života. Time su Romi postupno izdvajani kao posebna i „nepoželjna” skupina pod stalnim nadzorom države.

Mehanizam isključivanja djelovao je kroz birokratski aparat koji je omogućio precizno identificiranje i praćenje cijele skupine. Ustaški režim nije samo administrativno evidentirao Rome, već je tim postupkom stvorio osnovu za njihovu kasniju deportaciju, internaciju i masovno nasilje. Već tijekom 1942. godine velik broj Roma deportiran je u koncentracijske logore, osobito u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je većina ubijena.

Jasenovački logorski sustav

Isključivanje

Koncentracijski logor i logor za istrebljenje Jasenovac bio je najveći logorski sustav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Djelovao je od 1941. do 1945. godine. U njemu su ustaške vlasti deportirale i masovno ubijale Srbe, Židove, Rome, političke protivnike i druge nepoželjne skupine. Ljudi su umirali i od gladi i od posljedica teških radova.

Organizaciju i nadzor ustaškog koncentracijskog logora imala je na dužnosti Ustaška nadzorna služba odnosno Ustaška obrana, čiji je zapovjednik bio Vjekoslav Luburić. Jasenovac se sastojao se pet logora: logor I – Krapje, logor II – Bročice, logor III – Ciglana, logor IV – Kožara i logor V Stara Gradiška, gdje su bili deportirani žene i djeca. Prvi zatočenici u logor dolaze 23. kolovoza 1941. Logori Krapje i Bročice raspušteni su u studenom 1941. Najveći dio logora se nalazio u Ciglani gdje su logoraši u teškim okolnostima morali raditi u tvornici lanaca, ciglani, pilani i u tvornici kože. 22. travnja 1945., neposredno pred kraj Drugog svjetskog rata, u Jasenovcu je došlo do ustanka i bijega, u kojem je ubijen veliki broj zatvorenika. Poimenični popis žrtava KL Jasenovca koji izrađuje Spomen područje Jasenovac sadrži imena 83.145 osoba.

Wannsee konferencija i koordinacija "konačnog rješenja"

Isključivanje

U siječnju 1942. nacistički režim organizirao je sastanak u Wannseeu, predgrađu Berlina, na kojem su visoki dužnosnici SS-a i državne administracije koordinirali provedbu tzv. „konačnog rješenja židovskog pitanja“, što je izraz koji su nacisti koristili za plan ubojstva svih Židova. Sudionici konferencije nisu raspravljali o tome hoće li provoditi progon, već kako već započeti genocidni proces organizirati što učinkovitije na razini čitave Europe. Predstavnici različitih ministarstava i institucija uskladili su logistiku potrebnu za deportacije, identifikaciju Židova i njihovo upućivanje u logore na području Poljske gdje bi bili ubijeni, čime su različiti dijelovi državnog aparata aktivno sudjelovali u planiranju genocida. Nacisti su time povezali administraciju, policiju i prometne sustave u jedinstveni mehanizam progona.

Mehanizam isključivanja ovdje je dosegnuo svoju krajnju fazu: isključivanje Židova iz društva pratilo je sustavno planiranje njihovog fizičkog uništenja. Administrativni jezik i birokratske procedure prikrivali su razmjere nasilja, pretvarajući genocid u pitanje organizacije i učinkovitosti. Wannsee konferencija pokazuje ulogu institucija i birokracije u provedbi nasilja te upozorava na opasnost sustava u kojem administrativni mehanizmi postaju sredstvo masovnih zločina.

Law No. 196 on Combating Camouflage

Isključivanje

The law was intended to prevent the circumvention of Romanianization by concealing Jewish capital or other assets behind Romanian names. Jews in cities were required to declare, within 30 days, any properties with more than 25% Jewish ownership that had been transferred to Romanian individuals or institutions. Under the law, 50,000 declarations were filed by industrial and commercial enterprises, including 2,902 corporations and 42,747 sole proprietorships. Numerous Jewish businesses were dissolved. Between September 6, 1940, and June 1, 1943, 15,987 Jewish sole proprietorships—out of a total of 20,140—either requested deregistration or were deregistered ex officio. The impact on the Romanian economy was negative, with Romania’s budget suffering significant reductions.

Deportacije Roma u Jasenovac

Isključivanje

U svibnju 1942. ustaški režim proveo je sustavne akcije okupljanja i deportacije Roma u logorski sustav Jasenovac. Nakon donošenja više naredbi 19. svibnja, od 20. svibnja ustaške vlasti, policija i oružane postrojbe započinju akciju okupljanja romskog stanovništva na terenu, često u kratkom vremenu i bez mogućnosti otpora, te su cijele obitelji – uključujući žene, djecu i starije osobe – prisilno odvodile u logore.

Ustaše su organizirale transporte prema Jasenovcu, gdje su zatočenike držali zatočenim u iznimno teškim uvjetima, izlagali ih nasilju te su gotovo u potpunosti sve deportirane ubili, uz rijetke izuzetke osoba koje su uspjele pobjeći iz logora. Deportacije su obuhvatile gotovo cjelokupnu romsku populaciju na području NDH, čime je režim proveo radikalnu politiku uklanjanja ove skupine iz društva. Broj stradalih teško je utvrditi zbog manjkavosti predratnih popisa romskog stanovništva i nedostatne dokumentacije.

Deportacija Roma u Jasenovac 1942. godine pokazuje kako su politike isključivanja dovele do genocidnih praksi krajnjih razmjera. Ustaški režim identificirao je, okupio i deportirao čitavu zajednicu s ciljem njezina uništenja. Administrativne mjere, policijska kontrola i logorski sustav djelovali su zajedno kao instrumenti masovnog nasilja.

Logor Kampor / Rab

Isključivanje

Logor Kampor osnovan je u ljeto 1942. godine kao dio politike talijanskih okupacijskih vlasti usmjerene na masovne deportacije stanovništva iz anektiranih dijelova Slovenije i Hrvatske (ljubljansko područje, Gorski kotar). Cilj je bio razoriti lokalnu društvenu strukturu, spriječiti potporu partizanskom pokretu i dugoročno omogućiti naseljavanje talijanskog stanovništva. Logor je podignut na otoku Rabu u Kamporskom polju, između zaljeva Sv. Eufemije i Kampora. Započeo je djelovati 29. srpnja, a prvi zatočenici pristigli su početkom kolovoza 1942. godine. Okolno stanovništvo bilo je protjerano, dok je logor osiguravalo oko 2.200 talijanskih vojnika.

Kampor je bio složen sustav logora s posebnim dijelovima za muškarce, žene, Židove i tzv. kaznene radionice. Zatočenici su smještani u šatore i barake, često u iznimno lošim higijenskim i zdravstvenim uvjetima. Nedostatak hrane, pitke vode, zaštite od vremenskih uvjeta i širenje zaraznih bolesti doveli su do visoke smrtnosti, osobito među djecom i starijima. Procjene broja interniranih razlikuju se, ali se kreću između 13.000 i 15.000 osoba. Prema istraživanjima, u logoru je umrlo najmanje oko 1.400 ljudi, ponajviše Slovenaca i Hrvata, ali i Židova.

Unatoč represiji, u logoru se razvila snažna međunacionalna solidarnost i organizirani otpor. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. logoraši i stanovnici Raba zajedno su razoružali talijanske postrojbe, a velik broj bivših zatočenika priključio se Narodnooslobodilačkoj borbi. Kampor danas simbolizira brutalnost talijanske okupacijske politike, ali i primjer zajedničkog otpora i preživljavanja u ekstremnim uvjetima.

Kapitulacija Italije i njemačko zauzimanje okupacijskih zona

Isključivanje

Kapitulacija Italije označila je prekretnicu u Drugome svjetskom ratu. Nakon pada režima Benita Mussolinija u srpnju 1943., nova talijanska vlada formalno je najavljivala nastavak rata uz Njemačku, no u stvarnosti je tražila izlaz iz sukoba. Tajni pregovori sa Saveznicima započeli su početkom kolovoza, a načelni uvjeti primirja dogovoreni su sredinom mjeseca.

Sporazum o kapitulaciji potpisan je 3. rujna 1943. u ime Saveznika, koje je predstavljao general Dwight D. Eisenhower (zapovjednik savezničkih snaga), te u ime Italije, uz prihvaćanje maršala Pietra Badoglija. Italija se obvezala na trenutačan prekid neprijateljstava, razoružavanje ili interniranje njemačkih postrojbi gdje god je to moguće, predaju flote i vojnih objekata Saveznicima te ustupanje luka, aerodroma i utvrda za savezničke operacije. Trgovačka mornarica stavljena je pod savezničku kontrolu, a talijanski teritoriji i baze trebali su služiti daljnjem ratnom naporu protiv sila Osovine.

Kapitulacija je javno objavljena 8. rujna 1943. godine. Posljedice su bile dramatične: Njemačka je brzo okupirala velik dio Italije i područja dotad pod talijanskom upravom, dok je talijanska vojska bila dezorganizirana. Unatoč kaosu, talijanski izlazak iz rata otvorio je Saveznicima put za daljnje napredovanje u južnoj Europi. Njemačka okupacija središnjih i sjevernih dijelova Italije te dotadašnjih talijanskih okupacijskih zona, poput Grčke, imala je velike posljedice na židovsko stanovništvo, koje je izloženo intenzivnom nacističkom progonu.